Postoje mjesta koja ne nestanu kad im se ugase svjetla. Nestanu tek onda kada ih prestanemo pamtiti. Kino Tesla nije bilo takvo mjesto. Ono je ostalo živjeti i nakon što je prestalo biti kino, i nakon što je prestalo biti zgrada. Još uvijek kažemo pješački prijelaz kod kina Tesla. Ostalo je u rečenicama, u prepričavanjima, u onom kratkom trenutku kad se netko prisjeti sebe u mraku skromne filmske dvorane, naravno puno mlađeg nego što je danas.
Kad se danas za neko mjesto kaže da je kultno ili legendarno, to često znači da je nekad bilo nešto drugo u odnosu na danas. Nešto važnije, bolje reći tek sada vidimo da nam je puno više značilo nego što smo tada primjećivali. Kino Tesla bilo je upravo to: jedno vrijeme spojeno pod svjetlom velikog platna i dok su nam prikazivani filmovi bili prozor u daleke i sanjane, a nedoživljene svjetove.
Zgrada nikada nije bila lijepa. Često je zimi bila prohladna, zagušljiva kako se približavalo ljeto, s ulazom koji ničim nije odavao moderna kina. A ipak, iza tih vrata otvarao se cijeli jedan filmski svijet. Čim bi se svjetla ugasila, nakon sitnih nepodopština koje su bili glasna uvertira, publika bi na sat i pol upila u film, u daleke gradove, pustinje, salune, mora i ljubavi, sretne, ali i nesretne.
Između dvaju svjetskih ratova kino je bilo krcato. Redovi su se punili, publika dolazila, veliki ekran izgledao je kao čudo koje nikada neće prestati osvajati gledatelje novim filmskim uspješnicama. Pojavom zvučnog filma divljenje je dobilo glas i lice, a filmske dive postale su nedostižni ideali. Greta Garbo nije bila samo glumica već je istodobno bila pojava, kao san projiciran na bijelo platno. U njezinoj tišini i pogledu bilo je nečega što se nije moglo objasniti, ali se moglo osjetiti. Muškarci su obožavali njen filmski lik, a nema žene koja u njoj nije željela prepoznati barem dio sebe.
Kasnije su došli kauboji. Došao je John Wayne, širokih ramena i jasnih riječi. Kod njega je uvijek sve bilo prepoznatljivo, ali nikada dosadno. Nikada doživljeno u zbilji, ali filmska iluzija velikog platna stvarala je ono toliko željeno: kraj u kojem pobjeđuje pravda. Svijet u kojem su stvari, na kraju, imale smisla. U tom mraku dvorane vjerovalo se u jednostavne istine, u dobro i zlo jasno razdvojene, u pucanj koji dolazi u pravi čas. Zasluženi pljesak na kraju, jer tada se pljeskalo pravdi.
Jednostavne filmske priče znale su puniti kino Tesla danima. Romantična drama Jedan život, ili kako smo je mi zvali Mama Juanita, gledala se više puta, uvijek s istim uzdasima i istim suzama. Ljudi su dolazili ponovno, kao da provjeravaju hoće li priča ovaj put završiti drukčije, iako su već znali svaki kadar napamet.
Kino Tesla imalo je balkon i stolice koje su uvijek znale škripati u najtišim scenama. Taj zvuk bio je dio filma, baš kao i dobacivanja iz mraka, šibenski humor koji se nije dao utišati ni onda kada bi projektor već započeo svoju priču. Prvi red balkona imao je svoju reputaciju, a publika je bila jednako važna kao i ono što se vrtjelo na platnu. Definitivno, u kinu Tesla, i kad bi došao sam, nikada nisi bio sam.
Svoje otkrivanje kina pamtim kroz filmske matineje. Pustolovni filmovi otvarali su vrata mašti – Crveni gusar, Malteški sokol, junaci koji su znali više od svijeta u kojem smo mi živjeli. Matineje su imale poseban miris: mješavinu uzbuđenja, dječjeg žamora koji bi utihnuo tijekom najzanimljivijih scena. I onog osjećaja da se događa nešto važno, iako ne znaš točno što.
A bilo je i ljudi koji su postajali dio projekcije, htjeli to ili ne. Poput gradskog kanpjuna Muse, kojega su zbog boksačkog izgleda spljoštenog nosa zvali, po iznimno popularnom boksaču, Mate Parlov. Ulazio bi u kino tek kad bi se svjetla pogasila, nadajući se da neće biti zamijećen. Ali baš se taj trenutak čekao. Čim bi se pojavio u prolazu, dvoranom bi se začulo glasno dobacivanje … Mato, Mato …
Nije to volio. Znao bi uzvratiti ne baš biranim riječima, a publika bi se smijala. A onda bi se sve stišalo. Film bi nastavio, kao da je i taj mali gotovo skeč za neupućene bio njegov uvod. I zaplovili bismo filmskim valovima, zajedno.
Godine su prolazile, celuloidna vrpca nije više bila popularna kao nekad, a kino je polako gubilo dah. Videoteke su odjednom postale hit, u kino Tesla sve manje su dolazili novi filmovi Ipak, kino je još neko vrijeme postojalo po inerciji, kao stari glumac koji izlazi na pozornicu i kada zna da se zastor više neće dizati. Prvi put umrlo je tiho, gotovo neprimjetno, onoga dana kada se svjetla više nisu ugasila zbog kraja filma nego su se trajno ugasila. Nisu se više otvarala stražnja vrata prema gornjem đerdinu jer se više nisu prikazivali filmovi.
Poslije su dolazili koncerti, radionice, razni pokušaji da se prostor oživi. Sve je to izgledalo kao produžetak sna u kojem se svi pravimo da ne znamo istinu. Kino je tada već bilo uspomena, ali uspomena za koju smo vjerovali da u svojim rukama držimo ključeve za njeno razumijevanje i sudbinu.
Drugi put umrlo je naglo. Jednog zimskog dana, pojavio se bager i u nekoliko sati učinio ono za što su desetljeća bila prespora. To nije bila tek točka na i. Bio je to kraj bez posljednje kino predstave. Tada se dogodilo nešto neobično: tek kad je zgrada nestala, kino Tesla postalo je opet stvarno. Ljudi su odjednom vidjeli ne zidove, nego sebe mlađe, glasnije, zaljubljene, skrivene u tami dvorane dok svijet na platnu donosi priče koje smo svi voljeli.
Zaboravili su se loši filmovi, hladnoća, neudobne stolice i žamor. Ostalo je ono važno: osjećaj pripadnosti. Pripadnost istom vremenu s drugima , u istom mraku, gledajući u isto veliko platno.
Zato Kino Tesla nikada nije bilo samo kino. Bilo je mjesto gdje smo došli vidjeti, ne samo film nego i druge. I što je još važnije dati šansu drugima da i tebe vide, tiha škola emocija i dio svakodnevice grada koji je tada bio puno sporiji i skromniji.
Nova zgrada izgrađena na mjestu bivšeg kina urbanistički se uklopila u niz kojim se ide ulicom Vladimira Nazora prema moru. Nije se teško složiti da je puno ljepša od zgrade bivšeg kina. Međutim, isto tako nije teško zaključiti da zgrade same po sebi nisu dovoljne. Arhitektura nije samo tehničko rješenje nego nudi i šansu za nova rješenja u životu grada prihvatljiva građanima. Kino Tesla nikada nije bila lijepa arhitektura, ali je sadržajem u svoje vrijeme bila magnet za Šibenčane svih uzrasta. Sadašnja zgrada je prihvaćena na način da se dobro „uklopila“, ali još uvijek je riječ o bezličnom sadržaju kraj kojeg kad prolazimo i dalje mislimo da prolazimo pored kina.
Danas više nema zgrade kina Tesla, ali još uvijek postoji onaj trenutak kada se u mraku upali platno i grad, barem u sjećanju, na kratko utihne.
Jer neka kina ne prestanu postojati. Ona samo prestanu biti vidljiva. Činjenice blijede, a pamte se osjećaji koje smo sa sobom ponijeli u život. Sudbina je to i kina Tesla.
Piše: Ivica Poljičak
