Sve je manje živih Šibenčana koji se sjećaju prvih dana „Sokolane“. U njoj su šibenske djevojke i mladići vježbali, ali osim za tjelovježbu koja je tada bila jako popularizirana, dvorana je služila za amaterske dramske predstave, u njoj se plesalo i sviralo. U tu je svrhu, za publiku bio izgrađen balkon koji se i danas nalazi u dvorani.
S druge strane, Šibenčani zrele dobi, koji su svoje mladenaštvo živjeli u razdoblju od kraja 1950ih pa do kraja 1960ih pamte bivšeg „Sokola“ kao „Partizan“, jer je tim imenom dvorana nazvana nakon drugog svjetskog rata.
Basket i rock&roll
Upravo je tih godina izgrađeno i vanjsko igralište. Na njemu se igrala odbojka i ubrzo košarka, a ljeti su se znali održavati koncerti i jedno vrijeme plesnjaci za prve ljubitelje rock&rolla. Asfaltirano vanjsko igralište uskoro je postalo kultno gradsko mjesta za sve ljubitelje basketa. Svatko tko je nešto značio u gradskoj košarci tog vremena zaigrao je na koševima ispred „Partizana“. Na njemu su trenirali mlađi uzrasti, a utakmice igrali i klubovi, posebice „Osvit“ i poslije „Varoš“. S vremenom u gradu su izgrađene druge dvorane i igrališta pa je „Partizan“ pomalo gubio svoju draž, ali je svejedno ostao upamćen u gradskoj memoriji kao jedno od popularnijih gradskih mjesta…
Prvo “Sokol”, pa “Partizan” i danas “Miminac”, malo je Šibenčana da nemaju barem jednu malu priču o toj dvorani i igralištu ispred nje…dječačku, športsku, plesnu ili pak ljubavnu.
Pigo i Pave … fellinijevske slike „Partizana“
Željko Krnčević Pigo, poznati šibenski arheolog i gurman, donedavno ravnatelj šibenskog muzeja i odnedavno umirovljenik, iznio je na svojem fejsbuku gotovo filmsku priču, punu detalja koju je vrijedno doslovce prenijeti: „Kolko sam puta skočija kroz prozor u prizemlju za ići na “fizički” u Partizan. Iz tadašnje I. osnovne škole Simo Matavulj, a današnje Faust Vrančić. Skočiš i trk na fizički. Kroz ovu ulicu, a s live strane na kantunu buregdžijska radnja. Pekli su ga u kući poviše Partizana i u malim kolicima nosili na prodaju. Lipi, masni od sira i slasni od jabuka. A mast se cidi po karti obloženoj najlonom i po bradi i rukama. Gušt posli fizičkoga. Stvarno ne znam kako nikog nikad nije satralo dok smo prilazili cestu kod “Turčina”, današnje pekare Dan, noć. Di je bila pizzeria Grič bija je restoran Kendeš a u ulici i nekoliko toverni. Janjci su se pekli u oboru kod Boška Karote, di je sada bivša Kaleta. Doli kraj škole Lovački rog i Upitnik. Opskurna mjesta koja smo mogli samo kroz vrata poviriti i osjetiti mirise duvana, alkohola, kolonje i još ponečega. A u Partizanu Šoda i majstor Pave. Miris iliti smrad skinutih patika. Gotov sat, napiješ se vode iz špine i biž u školu. Zahodi su donedavno bili čučavci. A vodu si pija tako da ispod špine staviš ruku i iz nje piješ. Onda posli škole opet u Partizan di nam je bija “tinel”. A zamislite da od svega ovoga danas SAMO skočim kroz ovaj prozor – puka bi ki čentrun“.
Amarcordovski zvuči i dio dogodovština koje uz „Partizan“ donio Pave Čala, a odnosi se na Peru Škaricu, gradskog taksista, kampijuna dječje ćudi, šibenskog Carusa. „Druga Perina strast je bija basket. Volija ga je igrati. Noliko koliko je moga. Samo momak od 130 kili i nogama ka dvi bačve nije se moga puno micati a kamoli trčati. Basket je brza i žustra igra. Pero je ima jednu prednost. Ima je novu novcatu, pravu košarkašku, balotu. Niko nije tija s njin igrati jer je njegovo kretanje zbilja bilo mizerno. Dok bi on diga ruku ovi su već napravili dva kruga oko njega.
On je sam lupa tu balotu na drugome košu i toliko se bija izvježba da sa velike udaljenosti nije moga faliti. Uvik je tu bija neki manji mulac koji mu je dodava loptu. Da je sam mora ići po nju , koliko je bija brz, ne bi zapuca deset lopti cilo popodne. Onda nije bilo trica ali Perina dugometna artiljerija nije mogla faliti. Kad kod bi ja doša to je za njega bija spas. „ Čala oćemo li baciti jednu“.
Jedna dvorana, pet režima i tri imena
Dvorana osrednje arhitekture preživjela je razne režime. Izgrađena je u vrijeme Kraljevine Jugoslavije.U don Stošićevim bilješkama, suvremenika izgradnje dvorane, zapisano je da je zgrada “Sokola” izgrađena 1934. godine. Postavljanje kamena temeljca vidi se na naslovnoj fotografiji, a svečanost otvorenja prve gimnastičke dvorane u Šibeniku bila je 1. prosinca te godine. Imala je pozornicu i “garderobu za tadašnju vrlo aktivnu dramsku sekciju”.
Tijekom talijanske okupacije u Drugom svjetskom ratu u zgradi se nalazilo zapovjedništvo talijanske vojske, a u dvorani vojno skladište.
Nakon rata, nove vlasti su osnivale po cijeloj državi sportska društva „Partizan“. Isto je osnovano i u Šibeniku, nazvano DTO „Partizan“. DTO je značilo Društvo za tjelesni odgoj. Po tomu je dvorana dobila ima „Partizan“. S vremenom su svi zaboravili kako je došlo do imena, a „Partizan“ je živio dalje. Uz gimnastiku, odbojku, košarku i basket ljeti je postajao prostorom zabave. Stariji pamte koncerte MI-ovaca, prve plesove i sentiše. Svima koji su to živjeli, „Partizan“ pamte po tome. Osnovnoškolcima, sada Fausta Vrančića i učenicima Ekonomske škole „Partizan“ je bio školska dvorana.
Krajem 1970.-ih u „Partizanu“ su se igrali košarkaški derbiji između osnovnih škola i kvartovskih klubova, a Varoš i Građa te Osvit su bili domaćini. Zimi se igralo unutra, u skučenoj dvorani, na tvrdom starom parketu klasično složenom kao riblja kost. Ljeti i na jesen se igralo u dvorištu.
Uz specifične zvuke udaraca košarkaške lopte o betonski pod ili parket, blizina „Partizana“ se pamti iz tog vremena i po mirisima prve šibenske pizzerije Grič. Pripadam generaciji koja još uvijek pamti miris i okus te pizze i interijera Griča, pizzerije u kojoj nije bilo stolova. Sve s nogu, a uvijek puno. Nije bilo šoldi za ići u Grič koliko su nas nosnice vukle prema mirisima pizze posute origanom. Stoga je kao praznik izgledalo kad bismo se poslije treninga uspjeli utisnuti u Grič i slasno pojesti pizzu ispečenu na drva. Sve je to zapravo predstavljalo ozračje „Partizana“.
Svoje sadašnje ime Miminac, dvorana je, nakon 1990. godine, dobila po gradskom predjelu na kojem se nalazi.
Za jedne je počela kao „Sokol“ kad su bili djeca, potom je postao „Partizan“, a pod stare dane je postao „Miminac“.
Prije nekoliko godina temeljito je obnovljena, u njoj i dalje treniraju djeca. Postala je dvorana za gimnastiku i borilačke vještine. Zabava i zvuci košarkaške lopte prebacili su se na druge gradske lokacije.
Jedna dvorana, pet režima i tri imena. Kad bi se netko odvažio felinijevski opisati 20.stoljeće u Šibeniku jedan od likova takvog djela sigurno bi izašao iz dvorane koja je Šibenčanima u svoje vrijeme bila puno više od dvorane.
Piše: Ivica Poljičak
