Šibenik je grad tvrđava. Tko ga je ikada posjetio, zna da se njegove kamene stražarice ne mogu previdjeti. One su urezane u krajolik jednako kao i u pamćenje stanovnika. Svaka od njih na prvi pogled ima svoju prepoznatljivost, svoj karakter i osobnost, i svaka nosi slojeve povijesti urezane u kamen. Tvrđava svetog Nikole, jedinstveni dragulj na moru, svjetski poznata i pod zaštitom UNESCO-a, danas je simbol ne samo Šibenika nego i Mediterana. A kopnene tvrđave — sv. Mihovil, sv. Ivan i Barone — otvaraju poglede zbog kojih se čovjek lako zapita je li nebo zaista bliže, a more beskonačnije kad se promatra s njihovih zidina. S tih visina grad se čini manjim i skromnijim, ali i ponosnijim, gotovo gordim u svojoj postojanosti.
Odabrati najljepšu tvrđavu ili onu koja je danas Šibeniku najznačajnija, nemoguća je misija. Svaka ima „ono nešto“. Svaka nosi priču o borbi, opstanku, ali i o životu koji se u gradu pod njima uvijek nastavljao, bez obzira na opasnosti. A kad se nađete u prilici te priče prenositi strancima, kad ih morate približiti jednostavnim jezikom ljudima koji su prvi put u Šibeniku, ubrzo shvatite da nijedna riječ ne može u potpunosti obuhvatiti ono što pogled s tvrđava govori sam za sebe.
Povijesna snaga Baronea
Ljetos sam na Baroneu slušao vodiča kako, jezikom namijenjenim turistima, sažima povijest u nekoliko rečenica. Govorio je o 1646. godini, o Kandijskom ratu, o prijetnji Osmanlija koja je visjela nad gradom. Objašnjavao je zašto su Mlečani odlučili podići dvije nove utvrde na sjeveru — veću sv. Ivana i manju Barone.
Ime je manja tvrđava dobila po Christophu Martinu von Degenfeldu, njemačkom barunu i mletačkom generalu koji je zapovijedao obranom. U početku tek manji ridotto, ubrzo je ojačana i pretvorena u pravu tvrđavu. Barone je imala ključnu ulogu: s njenih polubastiona moglo se topništvom braniti prilaze gradu i nadzirati područje Šubićevca. Zahvaljujući njoj i sv. Ivanu, Šibenik je izdržao turske opsade i ostao nepokoren.
Ali vrijeme mijenja vrijednosti. U 19. stoljeću Austrijanci su je smatrali zastarjelom i zapuštenom. Početkom 20. stoljeća prodana je općini, dobila novo ime — Šubićevac, u čast slavne hrvatske plemićke obitelji — i polako je prestala biti vojni objekt. Ono što je nekoć bila prijeka nužnost postalo je teret povijesti.
Dječja mašta i čežnja
Za mene, rođenog na Baldekinu, Barone je imala dvostruko lice. Bila je mjesto povijesti, ali i prostor čežnje. Moji vršnjaci iz Varoša imali su privilegiju da im je tvrđava bila igralište. Oni su jurili po kamenim stazama, izmišljali bitke i skrivali se iza zidina. Za njih je Barone bio svijet igre i slobode, prostor odrastanja i prve mladosti. Mi s Baldekina, udaljeniji, morali smo se zadovoljiti Piskom, a Barone nam je ostajala daleka, gotovo nedostižna.
Možda baš zato u meni je tvrđava uvijek budila osjećaj čežnje. Kao dijete zamišljao sam je kao mjesto gdje se odvijaju pustolovine, gdje se isprepliću mašta i povijest. U mojoj dječjoj slici, iza svakog ugla mogao je stajati stražar, a s bedema bi se moglo braniti cijelo more.
Barone od topova do koncerata
Danas, više od tri stoljeća kasnije, Barone više nema dodirnih točaka s vojnom funkcijom. Umjesto stražara i topova, na njenim zidinama danas su turisti s fotoaparatima i mobitelima. Umjesto spremnosti na borbu, ljudi ondje čekaju zalazak sunca. A on, gledan s Baronea, ima posebnu snagu: nebo i more stapaju se u zlatne i purpurne tonove, grad ispod blista kao da ga je netko posuo svjetlom.
Obnovljena i oživljena, tvrđava je postala mjesto kulture i susreta. U ljetnim večerima Barone je pozornica: koncerti, filmske projekcije pod zvijezdama, promocije knjiga, razne manifestacije. Moderne tehnologije dopuštaju posjetiteljima da kroz virtualne rekonstrukcije dožive opsadu Šibenika iz 17. stoljeća. Na isti način na koji je nekad branila grad, danas ga povezuje — sa svijetom, s turistima, s budućnošću.
Tvrđave kao zrcalo identiteta
Što tvrđave danas znače Šibeniku? Pitanje se nameće samo od sebe. Njihova vojna uloga odavno je nestala, ali one nisu izgubile na važnosti. Samo se ona promijenila. One su postale prostori kulture, umjetnosti i turizma. Prostori gdje se susreću lokalni ljudi i posjetitelji iz cijelog svijeta. One su vizualni identitet grada, njegove razglednice, ali i nešto više — mjesta gdje se živi suvremeni život.
Kad se na Baroneu prikaže film pod zvijezdama, tvrđava više nije samo spomenik prošlosti. Ona postaje dnevni boravak grada, mjesto susreta, prostor zajedništva. To je možda i najvažnija dimenzija današnjeg Šibenika — sposobnost da svoju povijest ne zatvori u muzejske vitrine, nego da je uključi u svakodnevicu.
Tvrđave su ogledalo Šibenika: čvrste i ponosne, ali istodobno otvorene i gostoljubive. One nas uče da identitet nije nešto ukočeno, nepromjenjivo. On raste s gradom i s ljudima, mijenja se, ali nikad ne gubi svoj temelj.
Šibenik između prošlosti i budućnosti
Za Šibenčane, tvrđave nisu samo spomenici. One su podsjetnik na hrabrost predaka, ali i dokaz da se iz te povijesti može graditi budućnost. Danas one znače prostor ponosa i prepoznatljivosti. One su mjesto gdje se mladi okupljaju na koncertima, gdje se obitelji šetaju, gdje turisti uče prve rečenice o gradu. U njima je sadržana čitava filozofija života Šibenika: spoj starog i novog, tradicije i suvremenosti, ozbiljnosti i igre.
Šibenik, grad koji zna spojiti kamen i glazbu, povijest i budućnost, tvrdoću i toplinu. Grad koji svoje tvrđave ne doživljava kao ukočene spomenike, nego kao žive prostore. U njima se može pronaći odgovornost prema prošlosti, ali i vizija onoga što tek dolazi.
Zato je odgovor na pitanje „što tvrđave znače Šibeniku?“ zapravo i odgovor na pitanje „što Šibenik znači Šibenčanima“. One su ogledalo njihove postojanosti, njihove otvorenosti i njihove sposobnosti da u kamenu vide više od kamena. Da u prošlosti pronađu sadašnjost, a u sadašnjosti budućnost. Izložen stoljetnim utjecajima, u prvom redu Venecije i Beča, Šibenik je uspijevao ostati svoj. Primati različite utjecaje izvana i oblikovati identitet koji se održao do suvremenosti. Možda se u tome najbolje iščitava hrvatska samorodnost od vremena hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. Sve do današnjice.
Kad danas stojim na Baroneu, gledam more i grad podno sebe, osjećam istodobno ponos i smirenost. Grad koji je preživio opsade, koji je branjen i obnavljan, danas živi u svom punom ritmu. U tvrđavama prepoznajem i povijest i djetinjstvo i budućnost. One su kamen koji diše, svjedok vremena i učitelj identiteta.
Šibenik je grad tvrđava, ali i grad ljudi koji znaju da njihova snaga nije samo u tvrđavama nego i u sposobnosti da ih održavaju i otvore svijetu. Tvrđave više ne brane grad od neprijatelja. Danas ga brane od zaborava.
Piše: Ivica Poljičak
