Dolamicu , sive boje na duplo kopčanje, mater mi je kupila kad san krenija u sedmi ili osmi razred. Mater je dala šolde, a dolamica je bila moj izbor. Lipa i topla. Iz grada san je donija zamotanu u papir svezanu s tankim špagom, da mi bude lakše nositi kući. Tako na noge od Kalelarge pune svita do Baldekina. Kraj Gospe vanka grada, priko Vanjskog, kraj suda i bolnice. Sportska dvorana bila je još nova, a cesta stara kraj Škugorovih kuća. Nova dolamica davala je osjećaj važnosti, prisutan u doba kad smo odškrinuli vrata prvi koracima mladenaštva.
Škartoc i pakpapir
Pripadan generaciji koja se još uvik jako dobro sića da se roba u dućanima zamatala u papir, da je škartoc , u zagrebačkom govoru škarnicl, služija kod kupovine voća, da su mesari meso umatali u veliku bilu kartu, da su se knjige kod kupovine isto umatale u papir, koji je za tu potribu u velikom rodulu sta na banku, a poslin za školu u plavi pakpapir…
Karta i špag, stalno su se pratili sve dok najlon nije počeo mijenjati naše živote.
Nekada je špag vrijedio više nego danas. Danas, kad vam nešto treba svezati, na raspolaganju imate plastične vezice, selotejp, trakice, elastične gumice i hrpu drugih čuda koja dolaze u raznim bojama i pakiranjima. Sve to šareno, izgleda moderno, na prvi pogled zgodno, a opet površno. Tek toliko da poveže za prvu ruku, ali nije dugoga vijeka.
U prošlom, još uvijek nesvršenom vremenu, špag nije bio samo komad konopa. Bio je alat, pomoćnik, rješenje, često i jedini izbor. Bio je dio kućnog inventara, baš kao nož, škare ili žlica. Imati špag značilo je biti spreman za sve, od toga da svežeš paket koji šalješ poštom do gradnje kuće.
Ruke i oko meštra
Tko god je ikada gledao kako se zida kuća zna: nije bilo viska bez špaga. Nije bilo ravnog pravca kod šalovanja kašuna bez špaga. Zategnuti špag između dvi brukve predstavljao je jamstvo pravca i reda, a u tom zategnutom konopu bilo je više povjerenja nego u današnju tehnologiju. Nije bilo ni lasera, ni digitalnih mjerača, ni aplikacija koje ti kažu da zid “nije baš u livelu”. Bio je samo špag. Ruke i oko meštra. I znalo se, kad je špag napet i ravan, posao je dobro napravljen.
Služio je špag za puno toga. Za šalovanje je trebao biti tanji, a našlo bi se potreba i za deblji. Još i danas izmami osmijeh kad se sjetim nekih ljudi i slika iz tog doba. Recimo, jednog starijeg čovjeka iz susjedstva koji nikada nije mario za modu ni za izgled. Njegove hlače, svijetloplavi trliš, izlizan, tanak – bile su vezane oko pasa debljim špagom. Nije to bio modni izričaj, to je bila nužnost, logika, kako to često biva, neizgovorena životna mudrost: “Zašto baciti hlače kad ih možeš još nositi“.
Kad su se slali paketi, nije bilo pitanje hoće li se nešto zamotati špagom, nego samo koji je pri ruci? Tanji ili deblji? Ima li još onog špaga iz konobe ili treba uzeti onaj što stoji u škafetinu u kužini? I zato se, usprkos svemu novom i blistavom, špag i danas često nađe pri ruci. Negdje u ladici, zabačen, zapetljan, ali tu je za svaki slučaj. Jer nikad ne znaš kad će ustribat.
Ali ova priča nije samo o špagu. Ovo je i priča o kolaču. I to ne onom slatkom, kremastom, iz izloga moderne slastičarnice. Iako, ni taj nije bez svoje priče.
Riječ “slastičarnica” je preživjela, još uvijek ju vidimo na izlozima. Ali riječ “slastice”? Gotovo nestala iz svakodnevnog govora. Danas su sve to “kolači”. A i ti kolači su neki drugi svijet: moderni, fensi, često bez duše i identiteta. Sad već ostarjele domaćice znaju reći „nije to vidilo maslaca, sve je to danas puno margarina“. Slikaš ih za Instagram, pojedeš dva zalogaja i zaboraviš. A slastice nekad nisu bile za zaborav. Bile su dio običaja, rituala, svakodnevice. Sušile se na zraku, spremale za zimu, za svetce, za goste…
Pun krtol na glavi
Međutim, kolač je nekad značio još nešto.
Prvo značenje kolača koje danas gotovo nitko ne pamti, osim možda pokoje bake s juga, bio je krpeni krug ispunjen vunom ili slamom. Žene su ga stavljale na tjeme, da bi mogle na glavi nositi teret. Da se kanta vode, vrića, krtol s grožđem ili kakav lonac ne bi ljuljao ili pao. Kolač je služio kao stabilizator i zaštita. Sjećam se, moja mater bi stavila kolač, pa na njega pun krtol, i onda bi hodala kao svijeća, uspravno. A ja bih kao dijete gledao to čudo sa strahopoštovanjem, bojeći se da joj sve ne sleti s glave, ujedno diveći se kako sve to stoji.
Danas to više ne možemo vidjeti. Ne samo u stvarnosti, nema ih više ni u filmovima, serijama, ni u pričama. Kao da su izbrisane. Tko danas zna nositi teret na glavi? Tko uopće zna što je kolač u tom kontekstu?
Drugo značenje kolača se ipak nešto duže održalo. I još se tu i tamo može pronaći. Ako znaš gdje gledati. Riječ je o tvrdim, suhim, okruglim pecivima. Nekada su se kupovali u pekarama, nanizani na špag. U Šarinoj pekari to je bila uobičajena slika. Kolači na špagu, vise iznad pulta, čekaju svog kupca.
Ti kolači su bili skromni, dugotrajni i praktični. Mogli su stajati danima, tjednima, a da se ne upljesne. Idealni za nositi na more, u polje, na put. I najvažnije, savršeni za umakati. U vino. Ili, u mom slučaju u bijelu kavu.
Kolač i vino
Slušao sam priče starih ljudi: prije nego bi pošli u tovernu na kvarat vina, kupili bi kolač, prelomili ga i umakali u vino. Takav je to bio običaj. Jednostavan, ali pun značenja. Kad sam narastao, i ja sam to probao. Vino mi nije pasalo s tim kolačem. Ali bijela kava, to je već druga priča. Taj okus, ta kombinacija suhog, tvrdog peciva i tople kave još mi zna uprizorit Šibenik koji je pohranjen na najdubljim arhivskim policama moje duše. Tamo gdje se čuvaju mirisi i okusi koji više ne trebaju nikome, a ničim se više ne mogu kupiti.
Zadnji put sam takav kolač dobio od prijatelja iz Sinja. Donio ih više, gotovo s osjećajem da skupljam blago. Jer znao je da ovo više nije lako naći. No, trebam reći da nisu bili na špagu. Samo u najlonskoj vrećici.
Škatule naše memorije
Kroz špag se provlači nit koja nestaje. Svejedno špag i kolač, mali i skromni u svakom pogledu dio su našeg odrastanja. Dio svakodnevice koju su krasili jednostavnost i smisao. U vremenu kada nije bilo važno je li nešto moderno, već je li korisno. Kad se nije trošilo da bi se bacilo, nego da bi se živjelo.
I kad ste mogli u ladici pronaći špag i njime svezati ne samo paket, nego i komadić prošlosti. Kolač, tvrd i jednostavan, podsjeća nas da su okusi mogli biti i suhi, ali nikad prazni. Oni su hranili i tijelo i običaj. Špag i kolač, dva mala znaka vremena, u sebi nose nit koja nas vezuje s prošlošću. I svaki put kad ih se sjetim, kao da na tren ponovno okusim onaj Šibenik koji se pomalo gasi, ali još uvijek živi u škatulama naše memorije.
Piše: Ivica Poljičak
