Prve rujanske večeri uvijek donose i druge zvukove, tiše od kolovoza, zbiljske ili one ostale koje smo već davno arhivirali u ranijim životnim razdobljima. U toplom krevetu, osluškujući tišinu večeri, s knjigom u ruci, jer to sam uvijek volio, misli su potekle u smjeru obrnutom od kazaljke na satu. Niti prvi niti zadnji puta…
Osluškivanje večernje tišine
Odjednom, kao u vremeplovu, u ruci držim “Jahače rumene kadulje”, u smeđim čvrstim koricama što su ih izradili knjižničari da bi knjiga duže trajala. A onda se zaredaju, bez posebnog smisla i razloga misli i osjećaji sažeti u detaljima koji na prvi pogled nemaju značenja. Kao da je u snu, a daleko je od toga. Majka mi daje ruku, na njoj je tanka vera, dok prelazimo prugu, a tu smo prošli jako puno puta. Iz tog memorijskog škafetina izvire slika oca kako upravo sjeda za stol u vrijeme ručka, a iz pijata se još pari od vrele juhe…
U ritmu čvrste svakodnevice, kada smo uvijek u žurbi i nikad nemamo vremena, takvi detalji djetinjstva potpuno su potisnuti. Tek kad uspijem osluhniti tišinu, u večernjim satima barem malo udaljen od dnevne užurbanosti, na trenutke ponovno ožive neke druge slike.
U listanju te knjige života tek tada uspijemo uvidjeti koliko toga je utisnuto u to što danas jesmo. Svi vjetrovi i kiše, sva rana jutra i večeri u hodu gradom, i sve pruge kojima smo u životu prošli.
Prvi razred osnovne škole
Baldekin je za mene puno više od jednog gradskog kvarta. Znam, svatko ima svoj kvart, a ja san Baldekinu zapravo cili život. Tu san se rodija, iša u školu, poslin san radija, a osin vrimena studija i sada privremene zagrebačke adrese, tu je moj dom. Poznajen svaku stopu. Volin i druge gradske kvartove, a posebice šibensku staru gradsku jezgru i još uvik kad u nju iden kažen da iden u grad. Tako san naučija kad san bija dite tako i je danas.
Tu san krenija i u prvi razred. Prvog dana nastave mater me odvela u školu prvi i zadnji put. To je tada bilo potpuno normalno. Gotovo se ničega ne sićan tog prvog dana škole, niti jednog izraza lica ili izgovorene riči. Ipak, dobro pamtim da san tog prvog dana imao tremu. Triba razumit , prije škole nisam ni dana iša u vrtić. S vršnjacima sam se igrao u prostranom dvorištu ili na ulici. Nevoljko san se popeo na treći kat u razred gdje danas nalazi dvorana šibenskog veleučilišta. Tek nekoliko upamćenih momenata kao na usporenom snimku, izgled parketa i stolice dovoljno povišene da su mi stopala ostala visjeti u zraku. E, to mi usiklo u pamćenje za cili život. Bilo nas je puno, kao srdele, ama baš niti jedne stolice nije bilo viška. Svi u plavim kutama. Učiteljica Mirjana nas je povela u novi život. Tako je počelo u rujnu 1971., godine koja su Hrvati upamtili kao proljeće koje ugasila zima 1972.
Prodavačica Tona
Rođeni na Baldekinu sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća ove riječi će sigurno lakše prepoznati i doživjeti u odnosu na one koji su rođeni godinama poslije ili su odrasli u nekom drugom gradskom kvartu. Mlijeko se tada pakiralo u bijelim najlonskim vrećicama od litre i te su vrećice izvana uvijek bile barem malo vlažne. Prodavačica Tona u lijevoj ruci uvijek imala krpu kojom bi pobrisala vrećicu prije negoli bi je kupcu stavila u njegovu torbu. U ležećem neboderu, kako ga svi zovu otkad pamtim za sebe, a tako i danas, u jednom dijelu prizemlja bila je mljekara i u njoj se ujutro moglo kupiti kruh, mlijeko i jogurt. Već ujutro ranije bi se sve prodalo. Tonu, jedna od rijetkih prodavačica kojoj sam upamtio ime, na glavi je uvijek imala bijelu kapu, a ispod nje se vidjela prosijeda kosa. Bila je već pred mirovinom. Nakon toga je više nikada nisam viđao, niti čuo njen specifičan glas. Niti znam gdje je stanovala.
U prizemlju ležećeg nebodera, odmah nakon što je zgrada bila useljena, još se nalazila velika samoposluga, mislim da je u to vrijeme bila najveća u gradu, a između mljekare i samoposluge još se nalazila knjižara. U njoj smo kupovali olovke, zadaćnice i sav ostali školski pribor koji nam je bio neophodan. Sve se to odvijalo na dvije minute udaljenosti od škole. U tom samoposluživanju sam po prvi puta u životu vidio blagajne na tipke, veliki električni mlinac za kavu, automat iz kojeg je ljeti izlazio sladoled od čokolade i vanilije.
To prošlo vrijeme, još uvijek nesvršeno, ostalo je živjeti u nama u nevjerojatnom broju krhotina što sačinjavaju ogromni na prvi pogled nepregledni mozaik, a on poput tijesta punog kvasca sve više buja i pod prstima poprima različite oblike kako ga mi razvlačimo.
Spomenik poginulim hrvatskim braniteljima
Najviše toga sam upamtio ne trudeći se upamtiti, sjećam se takvih beznačajnih detalja koji, osim da ih se sjećam, ničemu više ne služe. Jer, što u ovom bezgraničnom svijetu informacija predstavlja takav jedan detalj da je Mljekari na Baldekinu kruh prodavala Tona, sa prosijedom valovitom kosom ispod bijele kape kakvu sa tada nosili trgovci. Odrastajući na Baldekinu, upoznavao sam tako iz dana ljude uz kojih se u to vrijeme gradio moj najveći dio slike grada. Dječački, najvećem broju njih nisam znao imena i osim izraza lica drugo i ne pamtim. Bez obzira što sam te ljude samo površno poznavao, bez obzira što su svi odreda bili puno stariji od mene u jednom vremenu predstavljali su mozaik svijeta oko mene. Manje sam uočavao bitne stvari, ali su se zato detalji svakodnevice urezali u moju sliku kvarta.
Tamo sam se rodio, zapravo proveo gotovo cijeli život. Davno sam prestao biti dijete i zašao u godine ljudi koje u djetinjstvu pamtio najčešće po njihovim izrazima lica. Takve sam ih upamtio sve do danas, premda se najveći dio njih preselio u vječnost i premda im niti danas, kao niti onda, ne znam imena. S druge strane, u prizemlju ležećeg nebodera nema više mljekare. Tamo je danas studentska menza, kafić je zamijenio knjižaru, a dugo već u prostoru bivše samoposluge smještena je teretana. Nekada velika površina zapuštene nabijene zemlje pretvorena je u jedan od najljepših gradskih travnjaka, a poseban pečat cijelom prostoru ispred ležećeg nebodera dao je spomenik poginulim hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu. Na tom travnjaku igraju se nova dica s Baldekina.
Piše: Ivica Poljičak
