I dok zaborav tiho i neprimjetno briše mnoge trenutke, jedan se uporno opire vremenu. Godinama ga ne mogu izbrisati iz sebe. Jednostavno se bez potrebe da bude upamćen uvukao pod kožu, spontano i duboko. Kao da ga je duša prepoznala i odlučila sačuvati prije nego što je razum shvatio da se nešto uopće dogodilo.
Bio je sam kraj kolovoza, početak osamdesetih prošlog stoljeća, posljednji znakovi vrelog ljeta prije nego što jesen počne krojiti dane po svojoj mjeri. Dani su već bili kraći, sunce je brže tonulo prema horizontu, i svaki sumrak nosio je u sebi onu prepoznatljivu mješavinu blage melankolije i smirenosti. Na zidu u kužini, kalendar je još uvijek bio na stranici kolovoza, ali miris zraka i tonovi dana najavljivali su skoru promjenu. Bio je to onaj kratki prijelaz kad se duh još nada ljetnoj slobodi, a tijelo već zna da dolazi vrijeme reda i obaveza.
Spuštao sam se prema rivi. Šibenska riva u to doba dana donosi poseban sklad. Mirna, pomalo uspavana, kao da se priprema na san nakon ljeta punog ljudi, smijeha, zvukova i vrućine. More je bilo tiho, bonaca kao ulje, a boje neba prelijevale su se iz zlatne u narančastu, sve dok plava noć nije počela pokrivati krovove grada.
Terasa bivšeg hotela Krka
Na terasi, ispred bivšeg Hotela Krka, ljetni glazbeni sastav, onaj isti koji je cijelo ljeto svirao turistima, domaćima, zaljubljenima i usamljenicima, upravo je započeo s poznatim instrumentalom Carlosa Santane — „Europa“. Tihi uvod, polako razvijajući ritam i emotivne melodijske linije protkale su zrak i stopile se s večernjom tišinom. Bili su to najtočniji zvuci kraja ljeta. Kao da je netko uhvatio osjećaj rastanka, kraj bez dramatike, i pretočio ga u glazbu.
Nikada nisam niti koraka zaplesao ispred Hotela Krka. Nije me privlačilo ni da tamo sjedim. U to vrijeme, neki drugi štekati bili su u modi, s drugačijim društvom i energijom. Ipak, taj kadar u kojem stojim po strani, promatrajući i slušajući, ostao je zacementiran u mom pamćenju. Što se vremenski više udaljavam od tog dana, taj prizor mi je sve bliži, jasniji, draži. Nije to samo sjećanje na glazbu ili ambijent, to je doživljaj u punom smislu te riječi, ono što se ne može ponoviti niti rekonstruirati, već samo prisjetiti u tišini.
U tom momentu, bez da sam to tada shvaćao, uhvatio sam duh grada. Onaj skriveni sloj Šibenika koji se ne vidi na razglednicama niti se doživi tijekom dnevne vreve. To je onaj Šibenik koji se budi u sumraku, kad ljudi zatvaraju butige i krenu prema kućama, kad se još vidi, a pali se ulična rasvjeta. Tada se, u tom zlatnom međuprostoru između dana i noći, oslobađa emocija mjesta.
Riva u sumrak
Zaigrale bi se tice u zraku, dok se ćuti lagani mirisom dima s obližnjih gradela . Sjećam se djece koja su još uvijek, bezbrižno, trčkarala po rivi, nesvjesna simbolike trenutka. Odrasli su sjedili na štekatu, tihi i zamišljeni, možda i oni uhvaćeni istim osjećajem koji me tada preplavio, da nešto prolazi, da nešto završava, ali da to ima svoju ljepotu i mir.
Često se pitam što je to što takvim trenucima daje težinu i dugi vijek trajanja. Možda je to spoznaja da se ne mogu ponoviti, da su jedinstveni i neuhvatljivi. Ili možda zato što se dogode izvan plana, izvan očekivanja, kao nagrada onome tko zna gledati i slušati. Taj čas na rivi bila je tiha lekcija o prolaznosti, ali i o snazi tadašnjeg događaja.
Bivši hotel Krka već dugo samo je blijeda sjena onoga što je nekad bio, starac koji je umro, a nema tko da ga pokopa. Puno je novih štekata kojih tada nije bilo, ali prizor u mom pamćenju ostao je nepromijenjen. Vidim svaki detalj, kamen pod nogama, teke bave u zraku što mi prolazi kroz košulju, i tonove gitare koji se poput valova šire rivom. Čujem tihi razgovor iz pozadine, osjećam spokoj. A zapravo, pamtim emociju, onu mješavinu mira i tuge koju donose prvi znaci jeseni koje još nema, nade i sjećanja.
Grad na nama ostavlja svoje tragove
Zanimljivo je kako nas gradovi znaju obilježiti. Ne samo svojim ulicama i građevinama, već trenucima koje u njima proživimo. Šibenik nije samo moj rodni grad, on je i čuvar mojih unutarnjih pejzaža. U njegovim ulicama nisu samo koraci prošlih generacija, nego i moji doživljaji, moj osobni mozaik vremena i prostora.
O tom momentu na rivi ne pričam često. Ne zato što nije važan, već zato što ga je teško objasniti riječima. Tekst mu se može približiti, glazba ga može prizvati, ali samo srce ga do kraja razumije. I kad me netko pita zašto volim Šibenik, ne mogu samo govoriti o tvrđavama, niti o povijesti, niti o festivalima. Govorim o takvim večerima. O trenucima kad se glazba i kraj ljeta spoje u savršenu tihu simfoniju na rivi. O momentima koji te nauče da budeš prisutan, da osjećaš, da pamtiš bez napora.
I zato, kad ponovno dođem na tu istu rivu, krajem ljeta kad se gasi dan, sada s puno više sijedih i manje iluzija, uvijek zastanem na tom istom mjestu. Pogledam prema bivšem hotelu, udahnem zrak i, makar na trenutak, čujem početak „Europe“. I sve se ponovno spoji…
Piše: Ivica Poljičak
