Grad diše svojim ritmom. Mijenja se, razvija, obnovile su se tvrđave, uređuju se kamene fasade, puni se turistima koji u njemu traže priču i doživljaj. Svatko ima svoje vrime. Drugog na ovom svitu nema. Ali ispod svega toga, iza novih hotela, restoranskih stekata i brzog životnog tempa, čini mi se da grad i dalje čuva onu svoju konču koja povezuje sve Šibenčane. Onu konču koja je pratila naše djetinjstvo, kad su ulice bile naše igralište, a mirisi zrilog voća liti i spize iz kužina obilježavali dane.
U vrime kad san bija dite mater uvik morala zvati kući jer smo stalno bili vanka, na ulici. Gaće bi se na kolinima isparale pa bi ih mater zakrpala i opet bi se nosile dok ih ne bi prirasta. Vrime je to kad bi postole na prstima uvik barem malo izderale jer bi u njima svaki dan igra na male branke. Tenisice dolaze tek poslije. Trčalo se i padalo, a onda je normalo bilo da na kolinima uvik imaš neku krastu. To se pogotovo vidilo liti. U to vrime se nismo bojali sunca, a kad bi pili mliko onda bi nam ostali bili brkovi iznad gornje usne. Zapravo, u to vrime kad smo bili djeca, početkom 1970.ih svega smo bili željni, a opet smo bili zadovoljni s onim šta smo imali. Za drugo nismo niti znali.
Grad drukčije živi i pamti
Grad za razliku od svojih ljudi živi na drugi način. U životu grada sažmu se ljudi i događaji koji se pamte i dio su međugeneracijskog pamćenja. Grad nema samo naše vrime. Grad drukčije živi i pamti.
Ipak, svaka generacija donosi svoj gradski timbar. Mi suvremenici, znamo tek mrvice kako je Šibenik živio u prošlim vremenima, što je bilo važno, a što sporedno, što su radili na svoju i diku grada, a ružne stvari, a bilo ih je, bi ionako najradije da se nikada nisu dogodile.
Godine pomalo sustižu, a što smo stariji vrijeme nam sve brže prolazi, a sve se više vraćam na male stvari iz mladih dana. Priča mi to nekidan stariji trajni Šibenčanin na privremenoj zagrebačkoj adresi. Isti događaji, samo ih sada vidi drugim očima. Dovoljno mi je na trenutak zatvoriti oči, kaže mi, i sve vidim. Priča mi, opušteno uz kavu: „U zraku se ćuti miris punjenih paprika. Puna teća za ultimu. Sve je dozrijalo, u krtolu su smokve i pomidore za šalšu. Prvo grozdovi zrilog grožda. Lito se pomalo gasi, beskrajna lipota zalaska sunca koju tek sada razumin kao veliku milost za koju nit smo zaslužni niti ima veće lipote od toplih nijansi kakve se mogu doživjeti u to doba godine.“
Čovik ka i smokva mora sazrit
„Ne znam šta je od svega bilo lipše“ čujem kako mi blago govori, nostalgično raspričan o uzbonacanom moru na Jadriji, o suncu koje nečujno nestaje prema nedodirljivoj nebeskoj pučini, tamo gdje se nebo spaja s morem.
„Lipota ne traži, kao ni istinska ljubav, ništa zauzvrat“, zastane na trenutak i kratko me pogleda te nastavi: „ovo što ti pričam često bi u mislima vidija u zagrebačkim hladnim noćima. Kad san bija dite to nisan primjećiva, tek poslin počeja san to vidit drukčijin očima. Čovik ka i smokve mora sazrit. Divota te ispuni, kao zalazak sunca na Jadriji iza Velike Gospe. Znaš da će večer poslin zakucat na vrata i da nema puta natrag, a svedno ti je srce puno. Tišina pomalo uzme sve u svoje ruke, šetnja uz more pogleda uprtog u daljinu. Tražeći nevidljivu nebesku lanternu“.
Slušam bez komentara, a onda si i sam neplanirano, vratim u svoje slike kraja ljeta, tamo negdje sredinom sedamdesetih.
Triban li reći da se uvik govorilo u ovo doba godine da je vruće. Televizije su ušle u kuće, preko noći počele mijenjati naše navike, ali još nitko nije niti mogao sanjati klima uređaje. Jedina je klimatizacija bila uz more, u ladu priko dana ili navečer u iščekivanju teke bave.
Odrasli su navečer sidili isprid kuće ili su išli napravit đir po rivi. Kasno se ligalo, spavalo se širon otvorenih prozora.
Nama dici ta vrućina nije niti malo smetala. Puni igre, po cili dan smo bili vanka, na ulici ili na moru. Kad bi se smrklo još i više … žmirale, vaćale, a ako bi gorila koja letrika onda i graničari. Uvik živo i veselo. Tribalo nas je tirati kući.
Prva kiša nakon Velike Gospe
Sad razumin zašto su stariji stalno spominjali prvu kišu poslin Velike Gospe. Kada ona padne onda je lito gotovo. Još se koji put okupat i eto ti škole. Tako su govorile matere. Takvo je vrime bilo. Dici to nije bilo drago čuti. Razigranost lita bila nam je draža od mirisa knjiga i nove školske godine.
I onda je sunce, ka i danas crvenkasto tiho padalo u more. Ka da nam poručuje da cure zadnji dani lita. Ta se slika nije se prominila ni danas.
Još uvik svitle kose od sunca i soli, izrasli priko lita, bakreno tamnoputi, sili bismo u školske klupe, a jesen bi lagano pokucala na vrata. Puni litnjih radosti sladili bismo se šipcima i sanjali di ćemo biti lita 2000. godine, kad narastemo veliki…
Šibenik se od tada jako promijenio, a opet je ostao isti. Nema više tvorničkih dimnjaka, zablistale su obnovljene tvrđave, a naše priče o odrastanju ostale su iste. Zato se na generacijskim okupljanima dobro razumijemo. Pričamo o stvarima, ljudima i događajima koji su nas obilježili, koji su obojili nevidljivim nijansama naše živote. Zato nam je to važno. Ne da bi umirali u ljepoti, nego da bi još jednom proživjeli i razumjeli nevidljive korijene iz kojih smo izrasli.
Danas, kad sjednem na rivu i gledam zalazak sunca, svjestan sam da taj prizor nisu samo boje. To je pozdrav svemu što je bilo. I podsjetnik da lipota, baš kako je onaj stari Šibenčanin reka, ništa ne traži zauzvrat.
Možda je to ono što Šibenik čini posebnim. On ne zaboravlja. Ni nas, ni naša vrimena, ni naše kraste na kolinima, ni naše postole poderane na balunu. Sve to čuva negdi u sebi.
A mi, kako godine idu, sve više tražimo te male stvari. Tražimo ih u mirisu mora, u zvuku broda koji se vraća, u djetetu koje skače u more s trampulina. Jer u tim trenucima, ma koliko grad bija drugačiji, on je opet isti. Naš.
Piše: Ivica Poljičak
