Izložba ‘Val od soli’ Šibenčanke sa zagrebačkom adresom Nataše Erceg Ninić bit će otvorena, u četvrtak 12. kolovoza u Galeriji svetog Krševana u 20.30 sati. Umjetnica se treći se put predstavlja samostalnom izložbom u svom rodnom gradu, a ovog puta odlučila se za svojevrsni iskorak u odnosu na prethodne izložbe, instalaciju naslovljenu “Val od soli”. U središtu rada nalazi se upravo motiv vala – apstrahiranog, oslobođenog doslovnosti, ali punog pokreta i energije. Njegova forma je jasno organska: mekane krivulje, zaobljene mase i slojevita površina, koje su otpočetka temeljno područje interesa Nataše Erceg Ninić, prizivaju ritam prirode, toka i disanja. U tom obliku odjekuje tijelo mora – ne kao spektakl, već kao ritam koji oblikuje krajolik, vrijeme i sjećanja.
Od samog početka svog bavljenja umjetnošću autorica se srodila s glinom, najstarijim umjetničkim materijalom posve prirodno, predajući joj se postupno i potpuno, znajući da je glina puno više od primijenjene umjetnosti, od lončarije ili grnčarije koja ukrašava police naših domova i služi za posluživanje hrane ili pića. Naprotiv, glina je u njenim rukama doživjela svojevrsnu renesansu jer, ona joj je prišla potpuno neopterećena i, slijedeći samo svoj instinkt, hrabro se upustila u istraživanje, miješanje s drugim materijalima, osluškivanje njihova bila i vrlo brzo stvorila osebujan i prepoznatljiv autorski rukopis. Intuitivno, u njenim radovima od početka se, dakle vodi dijalog između mitskog i profanog. Poštujući prije svega neobjašnjivi mistični element i prirodu zemlje, stvara ona oblike koji su zagonetni i često potpuno neutilitarni, ali možda upravo zato intrigantni jer, u umjetnosti je bitnije postavljati pitanja nego nuditi odgovore. Na kraju krajeva, kad bismo danas znali čemu je služio Danilski riton ili Vučedolska golubica, možda bi se čarolija rasprsnula. Ovako, djelo koje uspije očarati gledatelja, zadržati njegovu pozornost, natjerati ga da se pita, živjet će i on će mu se vraćati. Taj “prajezik” koji kod nje progovara u znakovima pradavnih i nesvjesnih likovnih oblika i postupaka u kojima se sažima svojevrsno “pra-znanje” nije u nikakvoj vezi sa spoznajno analitičkim nastojanjem, pa iz njega ne progovara ono osobno, autorsko, već nadosobno dotičnog predmeta. Upravo zato odlučila je ona podići svoje oblike na simboličku razinu kolektivno nesvjesnoga i osloboditi asocijacije bliske ne samo ljudima istog civilizacijskog kruga, već svima kojima su ta tajanstvena suglasja znana.
More i valovi su, za razliku od zemlje koja je statična, simbol dinamike života, mjesto rođenja, preobrazbe i ponovnog rođenja. Elementi vala izrađeni su djelomično od krhke keramike, pjene i gline, autorica stvara iluziju morske pjene – one prolazne, gotovo nestvarne tvari što se formira i nestaje u trenutku. Keramička struktura, osjetljiva i lomljiva, suprotstavlja se ideji moći vala, naglašavajući ranjivost unutar snage, i privremenost unutar nečega što se čini vječnim, jer „stalna na tom svijetu samo mijena jest“, kako je davno napisao hrvatski pjesnik Petar Preradović.
Nasuprot tome, minerali soli razasuti kroz instalaciju djeluju kao materijalni ostatak, kao memorija vode koja je isparila. Njihova kristalna struktura blista tiho, ali uporno, postajući trag, sediment vremena. Sol, uzeta iz prirode, ponovno vraćena u umjetnost, nosi simboliku pročišćenja, tragova života, ali i trajnosti kroz promjenu.
