„Od nekoliko dana vlada u našem gradu upravo nesnosna vrućina, kakve davno ne pamtimo. Toplomjer u hladu pokazuje do 40 °C, a na suncu i preko 50°C.“
Zapisano je to u šibenskoj „Narodnoj straži“, 12. kolovoza 1922. godine. Tek nekoliko dana nakon što je svečano otvoreno novo gradsko kupalište – Jadrija.
Bio je to prvorazredni događaj za grad. Kupači u nedjelju 6. kolovoza iste godine napravili su prve banjade na novootvorenom gradskom kupalištu. Od tada, jadrijska je rijeka priča i dogodovština nepresušna.
Jadrija u turističkom vodiču iz 1925.
Znameniti Šibenčanin don Krsto Stošić autor prvog šibenskog turističkog vodiča na hrvatskom jeziku iz 1925. godine, u njega je uvrstio i Jadriju sljedećim rečenicama: „Uz more svugdje postoje privatna i slobodna kupališta, no u novije doba građani su podigli moderno kupalište Jadriju pred konalom luke, na mjestu gdje je more puno sunca, zrak najčišći, čarna okolica i borova šumica. Odio za muške i ženske. Voda pitka iz vrela. Buffet. Spojeno je s gradom ljeti svakog sata. Stranci koji dolaze, dive se rijetkoj ljepoti Jadrije.“
Na samom početku, međutim, nije sve teklo jednostavno. Nekoliko gradskih entuzijasta, uglednih Šibenčana na čelu sa Šimom Grubišićem Rovilom tragalo je za novim gradskim kupalištem. Istodobno, drugi gradovi, poglavito na Kvarneru, o Italiji da ne govorim, već su imali uređena kupališta. S druge strane, mjesta u gradskoj luci gdje su se Šibenčani tada kupali, primjerice Duboka, Paklena ili Martinska nisu ih zadovoljavali. Šibenik već u to vrijeme u luci nije imao kristalno čisto more. Zato su tražili vanjsku lokaciju gdje morska struja ne dolazi od grada nego ide prema gradu.
Putnički parobrod Cavtat
Naposljetku se upornosti isplatila. Izbor je pao na Jadriju.
Godine 1921. , osnovali su Zadrugu, zasukali rukave i započeli s radovima. Rezultat je bio više nego vidljiv idućeg ljeta 1922. godine kada je izgrađeno prvih 25 muških i 25 ženskih kabina.
Jadrija u početku nije bila dostupna svima, tek se kasnije organizira prijevoz za masovniji dolazak kupača. Od lipnja 1926. putnički parobrod „Cavtat“ prevozi Šibenčane do njihovog javnog kupališta. Poslije je preimenovan u „Jadriju“, a kupače je na Jadriju prevozio do Drugog svjetskog rata. Drugi brod „Jadrija“ kojeg se Šibenčani zrelije životne dobi još dobro sjećaju, sagradio se u betinskom brodogradilištu i plovio je na relaciji Šibenik – Jadrija – Šibenik od 1955. do 1988. godine. Gotovo bi se cijela jedna kronologija o brodovima mogla ispisati od osnutka Jadrije do danas.
„Gospodsko kupalište“
Jedno je vrijeme Jadrija bila na glasu kao „gospodsko kupalište“. U prvom redu zbog cijene karte za plovidbu brodom na relaciji Šibenik – Jadrija – Šibenik. Tridesetih godina 20. stoljeća bila je više od dvostruko skuplja u odnosu na povratnu kartu do Martinske ili Paklene. Međutim, timbar „gospodskog kupališta“ Jadrija je dobila i zbog 70-ak privatnih kabina koje su izgradili za svoje obitelji imućniji Šibenčani. O tomu se 1936. godine vodila i javna polemika. Nacionalizacijom, nakon Drugog svjetskog rata, privatne kabine su oduzete njihovim vlasnicima, što većina od njih nije samo doživjela kao nepravdu, nego im je to ostavilo gorak okus oduzete mladosti na što ih je Jadrija podsjećala svakog novog ljeta.
Jadrija živi više od 100 godina. Širila se i mijenjala, doživjela promjene država i režima. Novi su naraštaji pristizali i uvijek donosili ponešto novog, a sa životne scene su pomalo odlazili vjerni Jadrijaši.
Činjenice su činjenice, ali Jadrija je ipak na prvom mjestu osobno iskustvo…
Osobno iskustvo se prožima s kolektivnom jadrijskom memorijom
Kad pomislim na Jadriju, zatvorenih očiju, ma gdje se nalazio, mogu vidjeti rano jutarnju bonacu s puno oseke i neponovljivog mirisa ljeta, kabine, vrata raznih boja i materijala koja su lijepa samo zbog toga jer su jadrijska. Na svakom drugom mjestu bi predstavljala tek stara vrata koje je pregazilo vrijeme. Međutim, ne tako davnom novim pituravanjem vrata u živim bojama, kabine ponovno postaju svojevrsni brend Jadrije. Kad spominjem boje dovoljno mi je zatvoriti oči u svako doba i vidjeti tu živu sliku kao da sam tamo.
Kad kažem Jadrija, vidim male branke iza kabina i žestoke susrete u kojima je uvijek bilo važno pobijediti. Tu su i ostali sportovi. Jedno im je sigurno zajedničko, žestoko igranje, a znale su pasti i grube riječi.
Danas su i gotovo obične krafne postale malim zaštitnim znakom suvremene Jadrije. Pitaju me u Zagrebu, što se krije u tim krafnama kad ih svi obožavaju? Ne znajući ni sam pravi odgovor, kažem im da je to zbog Jadrije, zbog mista, zbog toga što su tople, zbog ugođaja…. Jer da ih jedu na nekom drugom mjestu ili u neko drugo doba godine, krafne bi sigurno bile dobre. No, nikako za pamćenje.
Jadrija je uvijek bila otvorena za sve
Ima toga još puno. Svatko ima svoje iskustvo i može ga poistovjetiti s Jadrijom. To je njena velika vrijednost. Uvijek je bilo uskogrudnih, tako je i danas, ali je Jadrija uvijek bila otvorena za sve.
Svima kojima Jadrija predstavlja puno više od toponima na nautičkoj karti to je mjesto s možda najviše šibenskih ljetnih sjećanja, bezbrižnog odrastanja, razbijenih koljena, prvih dodira i poljubaca, ljubavi koje se pamte cijelog života, (ne)isplakanih suza i nevidljivih udaraca koje svatko nosi sam sa sobom.
Ima i onih kojima Jadrija nikada nije prirasla srcu, druge plaže i uvale uvijek su im bile ljepše.
Ali, i njima je Jadrija šibenska jer drukčije ne može biti. Hoću reći, i kada je ne vole ne mogu je ignorirati.
Jadriji možemo pronaći puno mana, ali je istodobno voljeti.
Danas je to gradsko kupalište, gradska četvrt, kabine i vikendice koje se stalno šire, sve su veće i veće, što niti malo ne znači da su ljepše. Puno je toga izmiješano i netko tko nije domaći teško može razumjeti što je to toliko privlačno na Jadriji. A traje, sa svim promjenama preko 100 godina.
Produženi grad na moru
Za razliku od drugih naselja, koja su u početku bila vikend naselja, a poslije ih je turizam pretvorio u nešto posve drugo, Jadrija je ostala produženi grad na moru, gradski ljetni tinel u kojem su izmiješani fetivi Jadrijaši, novi vlasnici vikendica, nova gradska mladež, šibenski studenti… Sve to licem u lice na malo kvadrata.
Zbijenost kuća i kabina asocira na stari Šibenik u kojem svatko svakome gleda u pijat i sluša razgovor susjeda, bilo kroz otvorene ili zatvorene ponistre. Sve se čuje. O drugima se sve zna, pa makar nije istina. Važno je da se priča. Sve je zbijeno kao nekad u gradskom điru, zimi na Poljani, a ljeti na obali.
Svi se znaju bez obzira na godine. Društva i dobre priče nikad vam neće nedostajati. Dovoljno je doći i sigurno ćete sresti nekog poznatog, stati proćakulati…
Na kraju, Jadrija je i mjesto gdje „Šibenčani“ druge i treće generacije upijaju šibenski identitet. Danas su oni u prvom redu Zagrepčani, ali žive i u drugim gradovima. Dolazili su ljeti na Jadriju k bakama i djedovima, Jadrija im je ušla pod kožu. Prenijeli su to i na svoju djecu. Iznimno mi je simpatično čuti „mlade Šibenčane“ koji govore zagrebačkim slengom. Ma gdje ih život odnio, negdje u dubini svoje duše oni se osjećaju Šibenčanima. To je velika zasluga Jadrije.
Ima puno ljepših, organiziranijih, komunalno opremljenijih, prometno povezanijih, urbanistički sređenijih gradskih kupališta i plaža. Međutim, taj nevidljiv magnet Jadrije, koji živi u pričama, traje i danas. Učini mi se da je Jadrija živa, poput čovjeka, samo što ne stari nego živi dalje. Kao da je dobila novu vitalnost, novi vjetar u leđa i da tek čeka novu šibensku dicu koja će Jadriji napraviti svoje prve životne banjade…
Piše: Ivica Poljičak
