U svakodnevici koja neumitno klizi prema novim vremenima, postoje ljudi koji svojim djelom, riječima i melodijama ostaju trajno prisutni. Jedan od njih je Arsen Dedić pjesnik, skladatelj, kantautor, ali ovdje za nas prije svega Šibenčanin. Ne samo po mjestu rođenja , nego po svom cijelom biću. Po jeziku, po slikama, po osjećaju. Šibenik nije bio samo njegova mladenačka impresija, njegov rodni grad bio je njegova stalna inspiracija, točka oslonca, i tiho sidrište čak i kad bi ga valovi života odnijeli daleko od Poljane, Varoša, od „mirisa vrtla poslin kiše“.
Kukumara i boba
U Arsenu je Šibenik živio duboko, tiho, ali neporecivo. Nije ga morao isticati da bi se osjetio. Dovoljno je bilo poslušati njegove stihove, one koje je pisao i za sebe i za druge, i odmah bi ti bilo jasno – to je zavičaj koji ne traži razmetanje, nego ga prepoznaješ u svemu što ostaje nakon što utihne pjesma. U prvom osjetu „kukumara i boba“, „skupimo se svako jutro, čim upali mater vatru, tu se živi u kužini, u njoj je ka u teatru“ pjevaju Arsen i Gabi. Ćuti se zavičaj u nezaboravnoj „Djevojka iz moga kraja, na usnama njenim kušam,
okus prvih poljubaca, okus prvih oskoruša“. Kad govori o mirisu vrtla poslin kiše, to nije samo slika djetinjstva, to je srž jednog svijeta koji nestaje, ali zahvaljujući njemu ostaje zabilježen.
Stara cura
Kad pjeva: „Sve san prova u životu, crnog vina, bilog kruva, al’ mi ništa nije slađe, nego šta mi mater skuva“, nije to puka sentimentalnost. To je duboko razumijevanje gdje se život stvarno događa: u malim stvarima, u okusu, u prisutnosti, u pripadnosti. Pjesma „Stara cura“ nije samo portret jedne žene nego zapravo portret grada koji gleda kroz škure, gdje se ništa ne može skriti, a „Dida moj“ nije samo pjesma o djedu, nego o generaciji, o korijenima koji govore više od riječi.
U jednom od intervjua na pitanje zašto se odijeva u crno, na prvom mjestu Arsen kaže da se tako cijeloga života odijevala njegova majka. Crna bluza, crni kotul, crne čarape i cipele, tek ponekad malo ljubičaste ili modre.
Kino Sloboda
Albume i pjesme je znao nazivati, bez potrebe za dodatnim obrazloženjem, šibenskim toponimima. Arsenovo „Kino Sloboda“, kako ga spominje u pjesmi, nije bilo samo mjesto, bilo je to jedno vrijeme. Vrijeme kada su emocije bile veće od prostora u kojem su se odvijale, kada je tišina u mraku značila pripadnost. Na kraju, poslije svega, premda je sam spominjao „nek ne nosi ulica njegovo ime, neka ga dadu nekom brodu“, Arsen je u Šibeniku dobio svoju „kuću pored mora“, kuću umjetnosti. U nekadašnjem kinu „20. aprila“ koje je u odnosu na Kino Šibenik uvijek ostalo „provincijsko kino“. Takav scenarij, niti rasplet niti sam Arsen nije mogao smisliti.
Akademski težak iz Varoša
Kad se Šibenik odlučio da upravo to mjesto, nekoć obična dvorana s velikim platnom, postane kuća umjetnosti i dobije njegovo ime, učinio je nešto više od simboličnog priznanja. Učinio je ono što rijetki gradovi uspiju, prepoznao je da se prava veličina ne može mjeriti samo spomenicima, nego i prisutnošću duha. Znam, Arsen nije želio ulicu, htio je brod. Umjesto ploče s imenom, dobio je mjesto otvoreno za „njegov zanat“.
Stvarne slike iz djetinjstva, slike jednog vremena koje je Arsen znao obojati suptilnim bojama čežnje i bliskosti. I sve što je radio, bilo da je skladao, pisao, pjevao ili čak kad bi zašutio bilo je prožeto autentičnošću. Nije se nikome dodvoravao, nije slijedio trendove. Bio je svoj i time je postao mjera drugima. Zato danas o njemu govore kao o velikanu, jednom od najznačajnijih autora suvremene hrvatske umjetnosti.
Jednom je sebe nazvao pjesnikom opće prakse. A takvi su najrjeđi. Oni koji ne pišu samo za papir i note, nego pišu za ljude, za gradove, za one trenutke koji u svojoj prolaznosti postaju vječni.
U kužini ka u teatru
Šibenik i Arsen. Nije bila jednostavna veza. Kaže on, a pjeva Gabi „jesu mrvu grezi, al’ su dobre ćudi“. Nije više tu da ga možemo pitati, a tko zna što bi nam i rekao. Ostanimo bolje na njegovim pjesmama. Ti skroviti djelići njegove pjesničke intime, zahvaljujući njemu postali su dio kolektivne memorije generacija. A onda to osjećamo kao dio zamišljene zajedničke duše i načina života koji pomalo nestaje. Ni Šibenik Arsenu nije sve „dospio reći“, niti je to moguće. Jer to traje. Arsen je prije deset godina zaklopio posljednju životnu stranicu. „Šibenska nevista“, Gabi ostala je zadnjom čuvaricom njihove životne priče. Špaker iz njegove kužine u Varoši koji je naložila njegova mater, više se ne može ugasiti.
Arsen Dedić se pridružio znamenitim Šibenčanima koji su partili prije njega, a svojim su djelom ostali među nama. Nikad više, „nikad više miris vrtla poslin kiše“, never more pjevao si Arsene, a umjesto toga ono što ti prije nismo dospjeli reći: umjesto never sada ti kažemo forever. Arsen za sva vremena.
Piše: Ivica Poljičak
