Ne biraš vrime ni misto di ćeš se rodit. Ni mater, ni ćaću…
Tek kasnije biramo. Puno manje nego što sami sebi priznamo. Jedan je ovozemaljski život, isprepleten s milijun detalja. Toliko toga ode nizvodno rijekom zaborava, ali poneki trenutak, riječ, lice ili dodir ostane plutati u životnim rukavcima. I priživi. Nije uvik jasno zašto baš to. Naoko obična stvar – kratak razgovor, pogled, usput izgovorena rečenica – postane s vrimenom važnija nego tada kad se dogodila. Priče su ono šta ostaje kad sve drugo utihne.
Jedan od onih koji je imao dar pripovijedanja i kojega su rado slušali bio je Mladen Ante Friganović. Rođeni Šibenčanin, profesor emeritus, znanstvenik, Šibenčanin u duši i srcu, čovjek kojeg su obilježili njegov rad i rodni grad. Iza njega su ostale brojne knjige, studenti, danas već vremešni ljudi koji ga dobro pamte i rado ga spominju.
Volio je pričati o Šibeniku
Upoznao sam ga 1995., nedugo nakon Oluje, kad je u Klubu Šibenčana u Zagrebu promovirao moju prvu knjigu „Šibenik na razmeđu“. Naravno, prije toga sam čitao njegove radove, slušao o njemu, o njegovoj učenosti, širini znanja i njegovoj nevjerojatnoj vezanosti za Šibenik. Tako je započelo poznanstvo koje je s vremenom pretvorilo u razgovor o Šibeniku, njegovim ljudima, jeziku, ulicama, mirisima i vremenima. Bolje reći, profesor je pričao, a ja sam slušao.
Volio je pričati, onako profesorski, opširno, međutim svaka je rečenica bila poput stranice stare knjige, one koja još miriše na tiskarsku boju i aminu starog Šibenika. Srećom, ponešto sam i zapisao, najčešće nakon kave ili čaja u zagrebačkom Hemingwayu.
Spas je uvijek dolazio u zadnji čas
Jednom mi je pričao kako je za vrime Drugog svjetskog rata čak tri puta izbjegao sigurnu smrt. Prvi put u travnju 1941., kad je kao dječak, bježeći iz rodne kuće Friganovića na Baldekinu prema Rokićima, doživio zračni napad Talijana. Dvadesetak koraka ispred njega iz zrakoplova pala je bomba. Nije eksplodirala. Falilo mu je još misec dana do 14.og rođendana. Drugi put, krajem 1943., kad su angloamerički bombarderi tukli grad. Bio je u kući. Od siline eksplozije urušili su se pregradni zidovi. Kuća je ostala stajati, a i on s njom. Zrak je bio pun klačarde i neopisivog olakšanja što je ostao neokrznut. Treći put, nakon talijanske kapitulacije, vozio je talijanski drveni mažinin. Bicikla, ali bez lanca, pedalira se na prednjem kolu kao kod dječjih bicikleta. Zabio se u neeksplodiranu morsku minu. Kaže, samo je skrenuo pogled, ne znajući da mu je smrt doslovno pod nogama.
Stare šibenske riči
Govorio je književnim hrvatskim, biranim jezikom kakav se danas sve rjeđe čuje. Ali iz njega bi, svakih nekoliko rečenica, izletjela stara šibenska rič. Nije Uvala Duboka, nego Dumboka; nisu Buale nego Buvale; nije Vrnaža, nego Furnaža; nije Palacin, nego su Palacini; nisu Kuline, nego Kulina. Bilo je toga još, puno više, ali nisam sve zapisao. Otišlo je, kako znamo reći, u eter.
Jednom mi je pričao i o logoru Molat. Talijani su tamo zatočili njegove roditelje i njega. Nije o tome govorio s gorčinom, više s tihim čuđenjem, toliko godina nakon, da je to sve uopće preživio. Kraj rata dočekao je u partizanima. Utekao od kuće i opet je jedva izvukao živu glavu kad se izgubio u okolici Vranskog jezera. Noseći poštu naletio je na Nijemce koji su temeljito „češljali“ teren pri povlačenju. Pravo je čudo što ga nisu pronašli u trsci gdje se skrio.
Nogomet je volio kao malo što. Pričao mi je kako ga je ćaća vodio na Šubićevac na igralište Osvita. Posebno je pamtio Ratka Kacijana, nogometnog asa iz onih starih dana. I sam je kasnije igrao za Šibenik, lijevo krilo. Iz tog vremena imao je nadimak Moša. Stari Šibenčani nisu govorili finta nego moša, a sada mi je žao što ga nisam pitao je li zato što je radio dobre moše dobio nadimak Moša. Studirao je u Zagrebu, ali bi za svaku domaću utakmicu dolazio vlakom u Šibenik. Kad su igrali u gostima, iz Zagreba bi vlakom putovao na gostovanje. Igralo se iz ljubavi. Bez naknade, bez ugovora, bez menadžera. Samo fusbal i ti.
Stipe Šare i Friganović
Jednom zgodom ispričao mi je i kako je s ćaćom uša u Šarinu butigu. Za bankom je bija Stipe Šare osobno. Raspitivao se uči li mali Mladen. Kad je ćaća reka da uči, Stipe je mudro dobacija: „Uči, uči da ne bi mora radit u polju ka i ćaća.“ Tih nekoliko riči kao da je zapečatilo njegovu sudbinu. Mladen je Friganović zaorao znanstveno polje. Pisao je o svom zavičaju, o Hrvatskoj, o svijetu. Pisao je i o Japanu i Kini. Putovao je, gledao, bilježio. Ali koliko god daleko išao, Šibenik je nosio u sebi.
Bio je jedan od vodećih hrvatskih geografa 20. stoljeća, cijenjen u akademskoj zajednici, predavač, pisac, mislilac. Njegovi su radovi i danas temelj za mnoge koji se bave prostorom, stanovništvom, krajolikom, poviješću naselja.
I zato mi je bilo osobito drago kad mu je Šibenik, njegov grad, dodijelio Nagradu za životno djelo. Još draže mi je bilo što ju je primio za života. Vidio sam tada kako su mu oči zasjale, ne patetično, nego onako tiho, iskreno, duboko. Onako kako samo čoviku zasjaju kad zna da ga je njegov grad prepoznao i rekao mu „fala ti“.
Kad se rodio 1928. Baldekin je bio na kraju grada
Sve su to šibenske priče. Odrastao na Baldekinu kad je Baldekin bio na kraju grada. Iznad željezničkog kolodvora. Doživio radosti života i gledao smrti u oči. Sve je preživio, do 88 godine života. Prije deset godina su ga ponili na Kvanj.
Mladen Ante Friganović nije bio samo znanstvenik. Bio je prava riznica šibenskih priča. Nikad nije zaboravio prve nogometne korake na svojoj Livadici na Buvalama, gdje je igrao fusbal s bratom Tomom. Što je išao stariji takvi događaji su sve snažnije bili u njemu.
Da kojim slučajem neki novi don Krsto Stošić piše novu Galeriju uglednih Šibenčana u njoj bi istaknuto mjesto našao Mladen Ante Friganović. Rođen na Baldekinu, živio na trajno privremenoj adresi u Zagrebu, do kraja Šibenčanin u duši, na kraju se opet vratio tamo otkud je i krenuo. U Šibenik. Život puno toga donese, a na kraju životni mozaik bude ispisan kružnicom. Vratiš se na početak.
Piše: Ivica Poljičak
