Ugledni hrvatski arhitekt Nikola Bašić, čiji najznačajniji radovi nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, sudbinski je povezan s morem i brodovima. Ovog proljeća, iznio je priču u kojem spominje svoje prve doživljaje Šibenika, vratio se u djetinjstvo, u vrijeme kada je Šibenik prvi puta ugledao s mora. Magistrale još nije bilo, Šibenski most još nije izgrađen, i njegov dolazak u Šibenik je pogled s prove. „U grad se išlo gajetom ili parobrodom“ priča Bašić i nastavlja „U Murteru su noćila dva parobroda, jedan je plovio za Šibenik, drugi za Zadar. Putovalo se u zoru, u Šibenik se uplovljavalo kroz mistični kanal svetog Ante, iz kojeg se pomaljao grad u svojoj jutarnjoj užurbanosti.“
Miris kruha iz Zenićeve pekare
„Po rivi, popločanoj kaldrmom zveketali su ‘kari’ i konjska kopita, a cijeli grad je mirisao na kruh iz Zenićeve pekare, pomiješan s vonjem balega i ustajalog mora iz dolačkih ‘mandraća’. Nad katedralom pištale su čiope koje mi Murterini zovemo caparani“.
U to vrijeme sva naselja s obale u Šibenik dolaze brodom, iz Rogoznice i Primoštena, iz Zatona i Rasline, s otoka Murtera, a ne samo kao danas s Prvića, Zlarina, Kaprija i Žirja. Parobrod nije bio samo prijevoz. Bio je most između otoka i kopna, između odvojenosti i svijeta, između doma i grada. Paluba je bila kazalište životnih priča, a tada je more bilo put. Brodom se putovalo za Split i Zadar, od Trsta do Dubrovnika, a bilo je i onih koji su plovili na daleka mora i nisu imali povratnu kartu za matičnu luku. Slika Šibenika s mora, na dolasku ili na odlasku, s prove ili krme, putnici s tih gajeta i parobroda, bez obzira na godine, u sebi su nosili cijelog života. Ne postoji kamera koja bi mogla uslikati zvukove i mirise koji su im tada bili tako živi i šibenski prepoznatljivi, ali ponekad jedna fotografija uspije zabilježiti neponovljivi trenutak u životu grada koji izgleda tipično za to doba.
Fotografija je nastala 12. lipnja 1950. godine
Nepoznat autor se nalazio u nekadašnjem Hotelu Krka i uslikao kadar koji se nikada se više neće ponoviti. Šibenik je još uvijek ranjen od teških razaranja savezničkih bombardiranja koja je grad doživio krajem 1943. i 1944. godine. U neposrednoj blizini srušen je središnji dio Makaline zgrade u čijem se prizemlju danas nalazi Kuća umjetnosti Arsen. Teško je stradala i zgrada stare pošte, još se raščišćavaju ruševine oko srušenog Hotela de la Ville. Međutim na fotografiji, pronašao sam je slučajno istražujući u arhivu, sve izgleda mirno i ničim ne upućuje na teške kamene rane koje je trebalo rehabilitirati. U ožujku 1943. zrakoplovne bombe teško su oštetile i Mulo Krke, ali je mulo već obnovljeno prvih poratnih godina.
Sve na slici realistično i uobičajeno. Brodovi, razni tereti i ljudi različitih sudbina, gotovo svakodnevno stanje na mulu Krka. Ruka skrivenog fotografa ih je uhvatila u jednom kadru, a da toga nisu bili niti svjesni.
Parobrod „Pelješac“
Dokumentarna vrijednost ove crno-bijele fotografije tim je veća, na njoj ništa nije namješteno, a danas, osim prirode i samog mula Krka ništa nije isto. Pomalo je iščezlo ili se potpuno promijenilo.
Parobrod „Pelješac“ privezan uz mulo Krka privukao je pozornost, iskrcaju se i ukrcaju tereti, a danas „Pelješac“ kao da je živ na slici, izgleda možda ljepšim, nego što je bio dok je plovio.
Taman se započelo s demontažom drvene pozornice. Ona je desetak dana ranije bila omotana crnom tkaninom, a na njoj je bio izložen lijes s posmrtnim ostacima Rade Končara.
U neposrednoj blizini je mala biljetarnica u kojoj su se prodavale brodske karte. I ona je to prigodom bila omotana crnom tkaninom.
Naime, Konačarevi posmrtni ostaci su ekshumirani iz groblja na Raskrižju i uz tadašnje najveće državne počasti prenesene na zagrebački Mirogoj. O tom događaju je „Slobodna Dalmacija“ pisala čak na prve tri stranice. Tek je prošlo pet godina od kraja rata…
Vlakom se moglo sve do mula Krka. Vidi se vagon za tekući teret, kante za gorivo i ništa nije moglo bez otočkih žena koje su čekale svoju prugu za vratit se svom škoju.
Asfalta još nije bilo niti u tragovima, sve je puno prašine koju donese ljetna vrućina…
Kad bi Mulo Krka moglo pričati
Poetika jednog kadra, u kojem je sve tako svakodnevno kada je snimak nastao, a danas kao da fotografija nudi više od toga. Zove da se poput vremeplova neprimjetno ušetaš na mulo Krka, primiš cimu sa „Pelješca“ …
Kad bi Mulo Krke moglo pamtiti i ispričat što je sve preko njega prošlo, koji ljudi i tereti, a tek koji su sve jedrenjaci, trabakuli, parobrodi i brodovi, bracere, gajete, leuti i kaići bacili cime na velike kolone, koliko životnih sudbina…
Piše: Ivica Poljičak
