Na obalnom dijelu nekadašnje Tvornice elektroda i ferolegura, gdje su troska i dimnjaci bili prepoznatljivi simboli, danas se prostire gradska plaža Banj. Umjesto prostora dima postalo je mjesto novih ljeta i života, smijeha, igre i odmora. U nekoć industrijskom krajoliku danas Krka u dodiru s morem oplakuje šljunak, a valovi onima koji žele čuti, kao da tiho spominje priče o prošlim vremenima.
Pogled s Banja prema katedrali sv. Jakova i staroj gradskoj jezgri jedan je od onih prizora koji ostaju urezani duboko u sjećanju svakome tko ga je barem jednom doživio. Svi prolaznici, Šibenčani ili turisti, zastanu i osvrnu se na grad ili zagledaju prema Martinskoj i mostu . Podižu mobitele, fotografiraju, rade selfije, hvataju komadiće starog Šibenika koji s Banja izgleda kao da mu možeš pružiti ruku i dotaknuti ga. Neodoljiva fotogeničnost sunčevog zalaska, bonace koja zamiriše na ljeto, i tog nepomičnog pogleda na grad nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Kao da vrijeme stane u tom trenutku neskrivene ljepote.
Nije uvijek bilo tako
Prije samo nekoliko desetljeća, na tom istom mjestu, gdje se danas djeca smiju, zaljubljeni pričaju svoje priče, a turisti uživaju u igri svjetlucanja morske površine, uzdizali su se dimnjaci TEF-a. Tvornica, ponos i simbol poslijeratne industrijalizacije grada, neumorno je danima i noćima izbacivala oblake dima, što su ih vjetrovi razvlačili preko cijelog Šibenika. Živjeli smo tada uz slike industrije, uz ritam tvorničkih sirena koje su označavale smjene radnika, dok je krajolik bio drugačiji, grublji, teži. Sušta suprotnost današnjoj fotogeničnosti, daleko od blistave slike grada na razglednici.
Sve je manje živih svjedoka tog doba i crno bijele kontrastne fotografije Šibenika iz 1950. Oni još uvijek pamte Staru cestu dok je bila makadamska, prašnjava i gruba pod nogama, oni pamte mlikarice s magarcima, buklije mlijeka i struke verdure za pazar.
Svježe mlijeko sa skorupom
Gledajući staru fotografiju lako se povezati na vrijeme mlikarica i vidjeti grad pun dice. Mogu osjetiti miris svježeg mlijeka sa skorupom, kako se širio iz tećica ujutro. Takvo mlijeko danas je tek misaona imenica, a onda je u sebi imalo skorup, debeli, bijeli sloj masnoće koji bi se stvorio na vrhu. Prava dragocjenost. Nisam ga volio kad je mlijeko bilo toplo, ali rashlađen, na feti kruha posutoj cukrom, bio je prava ljetna poslastica. A tek bijeli brkovi koji bi ostali iznad gornje usnice nakon što bi se iz čikare popilo mlijeko! Sitnice koje pamtiš cijeli život, jer nose u sebi slike djetinjstva.
Mlikarice su bile seoske žene, s rukavima bluze zavrnutim do lakta čim bi malo zatoplilo, sa šudarima čvrsto vezanim na glavama, u fuštanima izblijedjelim od sunca i dugotrajnog nošenja. Ispucala koža na prstima, ogrubjeli dlanovi od rada, njihove ruke nosile su ne samo verduru i mliko nego i priče svojih života, priče koje su rijetko izlazile na svjetlo dana.
Baba Marijica
Takvom sam upamtio babu Marijicu, što nam je početkom sedamdesetih svako jutro donosila svježe mliko iz Dubrave. Magarac joj je strpljivo koračao makadamom, priko Piska, bez obzira na kišu, buru, vrućinu. Poznavao je put kao da mu je bio utkan u kosti.
Kad bi se kupravende vraćale s pazara, pod suncem ili oblacima, i njima je, činilo se, bilo lakše. Prašina s ceste dizala bi se pod nogama, a dim iz TEF-a nadvijao se nad gradom poput sive zavjese, vječne kulise Šibenika onog vremena. Vraćale su se kući pričajući, praznih buklija i krtola.
Grad se mijenja, ali ne stari kao čovjek. Grad se preobražava i razvija, pušta svakom naraštaju da ga iznova oblikuje, da ga živi na svoj način. Danas je, u kadru stare crno-bijele fotografije iz 1950-ih, miris mora zamijenio onaj težak industrijski zrak. Tamo gdje su stajali visoki dimnjaci, danas stoje suncobrani i ležaljke, a kupaćim kostimima umjesto radničkih kombinezona šara se horizont.
Šibenik je od industrijskog središta postao turističko odredište
Mlikarice su otišle u povijest, magarci su postali uspomena iz priča starijih Šibenčana, a makadam je ustupio mjesto asfaltiranim prometnicama. Nova djeca uče plivati u plićaku gdje su nekoć tvornički radnici nasipavali trosku,
Gradska plaža Banj nije samo mjesto za kupanje, za sunčanje, za bezbrižne igre ljetnih dana. Ona je simbol promjene, znak da život ne miruje, da donosi i odnosi, da sve ima svoj tijek. Šibenik je od industrijskog središta postao turističko odredište, grad u kojem je život lakši, udobniji, ali i pomalo udaljeniji od one izvorne bliskosti čovjeka i prirode, kakvu su imale mlikarice sa svojim magarcima i buklijama.
Promijenio se čitav urbani krajolik. Stara gradska jezgra, nekada puna glasova Šibenčana, danas izgleda nikad ljepše. Kale i riva prepuni su kafića, restorana, suvenirnica. Međutim, ljeti je sve više stranih jezika, a stari Šibenčani polako nestaju iz te vreve. Ipak, usprkos svemu, ponekad se uhvatim kako tražim tragove prošlosti među kamenim pločama kaleta, među šumom turista. Ponekad, u tišini nekog ranog jutra, čujem na Baldekinu korake mlikarica, zvuk otvaranja starih dvorišnih vrata, miris kuhanog mlijeka, divke, tople, bile kave. Vrijeme kad je mater budila za školu, kad je susjed znao susjeda, kad je društvo iz kvarta bilo poput obitelji. Vrijeme kad si poznavao babu Marijicu i njenog magarca kao što danas znaš fb prijatelje.
Isprepletenost prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Šibenika
Nostalgija nije želja za povratkom. Ona je tihi znak, šapat, priznavanje vremena koje smo proživjeli, vremena koje nas je oblikovalo. Nema više TEF-ovih dimnjaka, nema prašnjavih cesta, ni umornih magaraca pod teretom buklija. Ostale su samo crno-bijele fotografije, izblijedjele slike, sjećanja koja nas podsjećaju na Šibenik jednog drugog vremena — skromnijeg, siromašnijeg, ali možda bogatijeg onom nevidljivom bliskošću života.
Danas, dok stojim na Banju, dok gledam kako sunce polako tone iza mosta, u tom pogledu umišljam kako osjećam svu isprepletenost prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Šibenika. Čujem šum valova koji dodiruju obalu, osjećam miris mora u zraku, i znam — duša grada još uvijek živi. Nevidljiva, neuhvatljiva, ali prisutna. Živi u tišini kamenih kaleta, u mirisu mora, u zvucima jutarnjih valova.
Život dade, život uzme. A Šibenik, moj grad, traje. U sjećanju, u pogledu, u duši.
Piše: Ivica Poljičak
