Početak ljeta 1980. bio je crven, pun prašine od mljevene cigle i vruć kao krug koji se okreće 33 okretaja u minuti. Imao sam 16 godina i veliku želju koja nije stala u ćaćin stari gramofon. Siv poput filmskog kufera s ručkom iz starih crno- bijelih kadrova. Kupljen u vrijeme dok sam još učio hodati.
Htio sam nešto svoje, nešto što ne dijelim s roditeljima, što pripada samo meni. Long play Vice Vukova “Mirno teku rijeke” zauzimao je posebno mjesto, kao i njegova uspješnica “Tvoja zemlja”. Na omotu singlice uz Vicinu sliku u malom plavom kvadratu pisalo je Zagreb 71. Znakoviti podsjetnik, neizbrisiv šapat na Hrvatsko proljeće. Našla je tu svoje mjesto i Mišina “Proplakat će zora”, Split 71. Na omotu Mišo još nema brkova. Svakome svoje mislio sam, ne znajući da sam već zakoračio stazom rock’n’rolla, cestom kojom još uvijek volim putovati.
Mater i ćaća su imali svoj pogled na svijet. Gramofon već imamo, rekli su. Ima važnijih stvari. Nema se novaca za bacanje. Svi moju argumenti bili su uzaludni. Međutim, nisu me obeshrabrili. Upravo suprotno, samo što je šolde za novi gramofon trebalo zaraditi. Priliku, na moju sreću, nije dugo trebalo čekati. Sve je bilo u mojim rukama.
Materi je to u početku bilo neprihvatljivo: nema potrebe da idem raditi, jer naposljetku što će ljudi reći, kakvi su to oni roditelji kad me puštaju da radim po takvoj vrućini, bile su njene riječi. Ćaća se nije izjašnjavao, a to sam protumačio kao prešutnu suglasnost.
Crvena prašina bez hlada
Na Srimi je domaći povratnik iz Njemačke, uz svoju kuću, gradio teniski teren. Nedostajao je završni sloj, a on se radio od giglenog otpada koji je tribalo mliti u drobilici. U tome se krila sva pamet. Nije valjda da su se tako pravili tereni na kojima se igrao Roland Garros. Bio sam dio tročlane ekipe što je od zore drobila ciglu i gutala vrući zrak. Prvo ukrcaj u FAP u stovarištu na Ražinama , potom vozač u plavoj majici na špaline sa šugamonom oko vrata koji nije dao otvoriti prozor sve do Srime. Tribalo je preživit, jer nas je poučavao da propuh ubija. Na Srimi nigdi hlada, samo rukavice, bat, drobilica, sunce i dan koji se vuče kao produžena pjesma bez refrena. I tako cijeli dan. Na kraju bi vidjeli kako se povećao broj hrpica na budućem terenu te smanjila preostala hrpa komada od cigle koju je trebalo mljeti. Potkraj dana, u moru, daleko od kupača, spas smo pronalazili u pranju debelog sloja crvene prašine što se upio u svaku poru kože i kose. Međutim, motivacija je prevladala svako zrnace sitno mljevene granulacije i slojeve crvene prašine koji su se poput jednoličnog ritmičnog bluesa razastirali od ranog jutra do utihe zalaska sunca. Vrhunac je bio na kraju, kad se posao okončao i kad smo bili isplaćeni. Nije me zanimalo tko je gazda, niti tko će poslije igrati tenis. Misli na čarobne zvukove vinila na 33 okretaja novog gramofona, opet se vratili svu ljepotu ljeta.
Novi gramofon
Poklopilo se, taman se otvorila Robna kuća Šibenka. Došao sam na svoje. Gramofon „Tosca 15“ svečano je „uselio“ u sobu na već pripremljeno mjesto. Još nešto, taj dan kupio sam i long play The Best Of B.B. King. Ta se ploča prva zavrtjela na novom gramofonu. Ubrzo, u muzikalijama na početku Kalelarge, mala prodavaonica između Naprijedove knjižare i Borova, u izlogu vidio sam Simon & Garfunkel Greatest Hits. Andrija, poslovođa dobrodušnog izgleda, u plavoj kuti, nije se baš razumio u rock glazbu. Bolje nije bilo niti u dućanu na Maloj loži gdje su se ploče prodavale uz lustere, bijelu tehniku, elektro materijal i slične potrepštine za dom. Audio odjel u novoj robnoj kući bacio ih je u drugi plan. Svejedno, na Maloj loži sam otkrio Leonarda Cohena i njegovu So Long, Mariane. Kući me već čekao Dylan i njegov album Desire. Ljeto je zaplesalo u ritmu 33 okretaja i širom otvorila vrata drugom svijetu.
Robnu kuću su Šibenčani iz prve prihvatili
U subotu 21. lipnja 1980. godine prerezala se vrpca na svečanom otvaranju, a već sutradan sve je izgledalo kao da je tamo već godinama. Taj dio grada dobio je novu živost. Uz tržnicu koja je otvorena 1967. robna kuća je dodatno pomaknula trgovinu iz stare gradske jezgre. Arhitekti Vlasta i Ante Vulin projektirali su građevinu koja i danas prepoznatljivo živi. Nakon prvih 45 godina, moglo bi se reći da vrijeme, arhitektonski i urbanistički gledano, radi za robnu kuću. Građevine ne stare poput ljudi. U njima se živi, dolaze i prolaze ljudi ili se isprazne, prvo od svrhe, a potom i od ljudi. Vulini su uspješno interpolirali novi sadržaj u neartikulirani prostor iz vremena prije gradnje. Preživjela je građevina prokišnjavanja koja su je načela već s prvim kišama, granate koje su padale u blizini tijekom Domovinskog rata, propast Šibenke, a požar 1998. djelovao je kao točka na i tragične sudbine koja se nadvila nad bivšom robnom kućom. Ipak, srećom City life vratio je dio stare priče.
Ljeta 1980. u robnoj kući vidio sam mjesto gdje mogu kupiti gramofon i ploče. Tek godinama poslije, kako je važnost gramofona blijedila, prepoznavao sam vrijednost Vulinova rada u Šibeniku. Lijepo od Šibenika što mu se odužio, Vulin je je 2008. godine dobio Nagradu grada za životno djelo.
Da je moja Tosca 15 živa i ona bi slavila 45 godina na 33 okretaja. Međutim, Tosce 15 davno već nema, ostale su ploče i prepoznatljivi zvukovi. Od tada, sve do danas, B. B. Kingova The Trill Is Gone je zakon. Bolje reći glazba iz tog vremena nije Gone, nego On. Isto se odnosi i na pokretne skale u robnoj kući. Malo je reći nepoderive.
Piše Ivica Poljičak
