Šibenska stara gradska jezgra puna je prekrasnih i prepoznatljivih manjih trgova. Svaki od njih od drugih ne prepoznaje se samo arhitekturom i urbanizmom, nego i svakodnevnim načinom života u prošlom vremenu. Svjedoče o tomu priče, zgode i nezgode koje su se odigrale na javnim gradskim prostorima, ali puno je više priča koje nikada nisu više ispričane, zabilježene. Jednostavno su ih koraci novog vremena gurnuli u stranu i pustili zaboravu vremena da ih prekrije. Međutim, uvijek raduje kada prostor govoreći o sebi zapravo oslikava Šibenik kakav je nekada bio i kakav je danas. Takav je Dobrić. Ne samo da mu možete doći sa više strana nego osluškujući stare priče o njemu kakav je nekada bio još uvijek naviru koraci generacija Šibenčana, a dobro znamo da svaka generacija „nosi svoje“.
Dobrić kamena minijatura koju bi htio imati svaki grad
Na prvi pogled, Dobrić svojom arhitekturom i urbanističkim rješenjima kao da je uvijek isti, kao da se desetljećima ne mijenja. Međutim, vremešniji Šibenčani dobro znaju da na Dobriću ništa više nije kao prije. Možda se u toj kamenoj predivnoj minijaturi, koju bi htio imati svaki grad, najbolje zrcali preobrazba grada i gradskog načina života.
Sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća Dobrić je još pun mesnica. Marinko Baica je imao mesnicu u prizemlju svoje kuće. Uz njegovu su bile mesnice braće Jere i Jose Grubišića, a vizavi mesnicu je ima Marijan Lučev. Tu su nezaobilazne skale, zaštitni znak Dobrića, upravo po mesnicama nazvane Mesarske stube. To ime i danas nose premda su mesnice tiho nestajale jedna po jedna šezdesetih godina. Valja reći, braća Vice i Dujo Maričić držali su mesnicu u prostoru gdje je kasnije desetljećima radio urar Perica.
Mesnice su odlazile jedna za drugom, na Dobrić su dolazili drugi sadržaji, drugi meštri i dućani. Bezlična prodavaonica trikotaže pulske Arene uselila se u Baičinu mesnicu, a trg je pomalo postajao prostor elektro servisa i finomehanike. U to vrijeme su se uređaji još uvijek kvarili i popravljali, a ne kao danas zastarijevali pa nam zato treba novo, a ako se nešto pokvari odmah završi u škovace.
Gold je Dobriću donio novu prepoznatljivost
Početkom 1970.-ih Dobrić je dobio novu živost. Otvorio se ekskluzivni butik za žene „Liba“, a Vlado Gold je otvorio jedan od najpopularnijih gradskih kafića, jednostavno nazvan „Gold“. Nakon što se kafić otvorio 1973. godine Mesarske stube postale su skale jedne nove mladosti, rođene nakon Drugog svjetskog rata, generacije koja je na životna vrata ubrzano kucala otkrivajući rock glazbu i nove načine zabave na koje su stariji nerijetko prijekorno gledali. Gold je u svakom pogledu odudarao od uvriježene estetike koju je u ugostiteljstvu nudio socijalistički javni sektor. S puno ukusa i truda, u kamenoj stijeni i prizemlju kamene višekatnice Vlado Gold je napravio kafić. Zahvaljujući i rock glazbi koja se tamo slušala, gradska mladost ga je prepoznala i prigrlila.
Dobrić je dobio novu prepoznatljivost koja se pamti i danas. Mislim na sve one kojima je Gold predstavljao više od običnog kafića. Oni sigurno skalinadu Mesarskih stuba nose u sebi, bez obzira na to gdje nas je sve život odnio. Nažalost, pronašlo se i onih koji su sjedili na tim skalama, životno pali i nisu se uspjeli više ustati.
Desetak zlatnih godina Golda bilo je više nego dovoljno da postane kultnim šibenskim kafićem. Paradoksalno, njegova popularnost nije prestala niti kada je Vlado Gold zatvorio teška drvena ulazna vrata. Otišao je u povijest, kao što na kraju karijere odlaze popularni športaši. Takvu je sudbinu doživio „Gold“. „Odigrao“ je svoje, ali je svejedno ostao trajno popularan.
Mesnice su zaboravljene brže nego se očekivalo. Kao da nikada nisu niti postojale. Gold se umirovio, a Domovinski rat je Dobriću donio utihu u svakom pogledu. Rat je odnio svaku svakodnevnu živost, puls grada kao da je čekao da zvuci rata napokon prestanu. Čekao je bolje vrijeme.
Na malo prostora, u kratko vrime puno promjena
Nakon Oluje, Dobrić je temeljito obnovljen. Izgledao je nikada ljepši. Za naslovnicu figurina. Zapravo, Dobrić se spremao za još jednu promjenu. Za novi restoran i za novu modu. Spiza kojoj niti ime ne možete upamtiti. Bolje reći, za grad to i nema pravog značenja. Dobrićem danas koračaju turisti ljeti ili caruje zimska tišina. Ljeti navečer prošetam Dobrićem, zastanem, pogledam prema nekadašnjem Goldu, bacim oko na štekat uz bunarsku krunu i pokušavam nekog trevit. Osim nepoznatih gostiju, turista koji govore drugim jezicima nikog nema poznatog. Mesarske stube, s novim kamenom i ogradom samo šute…
Znam, svaka generacija svojim načinom života obilježi grad. Dobrić slikovito pruža sliku preobrazbe grada. Na malo prostora, u kratko vrime puno promjena.
Danas su nove kamene stube, puno su lipe. A opet stara slika dušu ima. Bosih nogu ka dica zaigrani idu uz skale. Sve je oskudno, stube su cile iskrpane, stari pašaman samo s jedne strane i popucale kamene ploče. Sada nema oronulog pašamana i kamene ploče su nove i pun je liti Dobrić nekih drugih ljudi. A opet kao da je slika živa i svako tko je proša Dobrićem razumit će šta oću reći.
Koliko je samo svita koracalo tin skalama. Zovu se Mesarske stube, a davno više nema mesnica na Dobriću. Gold je odavana zauvik zatvorija drvena vrata, a i Vlade je priša na drugi svit. I opet gledan staru sliku i ka da je živa. Sve je ka isto, a sve se prominilo…
Puno toga stane u jedan život, zar ne?
Piše: Ivica Poljičak
