Nekada je željeznica za Šibenik bila životna prometna arterija. Gradski krvotok bio je nezamisliv bez tračnica koje su u grad donosile i odnosile prema daljinama koje su nekada izgledale nadohvat ruke, a nekada istinski daleko. Ritam kretanja lokomotiva i vagona budio je grad, zvuk koji je označavao početak dana još dok se sunce nije pojavilo na obzoru.
Željeznički kolodvor, s prepoznatljivom arhitekturom austro-ugarskih željeznica 19. stoljeća, bio je od same izgradnje 1877. više od obične prometne točke. Bio je pozornica svakodnevice, točka susreta, polaska i povratka. Jedno vrijeme prostor užurbanosti, za razliku od danas kada kolodvorom prevladava tišina. Ne samo tišina koja podrazumijeva odsustvo zvuka, nego tišina bez ljudi, bez svrhe, bez uzbuđenja nekadašnjih brojnih susreta licem u lice.
Nema više vreve na željezničkom kolodvoru
Nestala je vreva, nestali su težaci i putnici, davno nema više seljaka iz okolice prema Perkoviću niti žena koje su vlakom nosile verduru na prodaju na šibenski Pazar. Nestali su i glasovi mladosti koja je koračala tračnicama prema nekim boljim životima. Iščezli su razgovori u vagonima, briškula i trešeta koja su se znale zaigrati usput, da brže prođe vrijeme. Nema više novih poznanstva, zaljubljenih pogleda između teških drvenih klupa, često neuzvraćeni i izgubljeni već na prvom presjedanju. Nema više ni ranojutarnjeg vonja i dima cigareta kojih su bili puni vagoni bez kupea.
Ničeg tu nije bilo osobito lijepog samog po sebi. Bile su to sasvim obične slike života. Međutim danas, s odmakom vremena, baš te slike čine mozaik života koji je tada imao svoju logiku, svoje ritmove i svoje draži. Zaboravimo li teške stvari, a bilo ih je napretek, učini nam se da je sve bilo ljudskije, da je za sve bilo vremena i da su se ljudi više družili.
S Perkovića preko Knina
Današnji studenti o vlakovima znaju tek iz priča svojih roditelja, onih koji su im s puno simpatije pričali o presjedanju u Perkoviću, drvene klupe koje su peglale leđa, vagone prepune glasova i nadanja. Neizostavna pohana piletina da se nađe po putu do Zagreba. U tom tonu odzvanja i glas Arsena Dedića: “Provela je noć na putu, kojim kreću od davnina, naši snovi prema svijetu, s Perkovića preko Knina…” Perković je tako za šibenske studente postalo legendarno čvorište, mjesto gdje se spajalo i razdvajalo. Uvijek prometan, uvijek pun ljudi, otužnog izgleda čekaonice, ali s nekim svojim šarmom. Tamo su ljudi čekali vlakove, pili lošu kavu iz kolodvorske birtije, dijelili sendviče, cigarete i ponešto životnih priča začinjenih rastankom s ljetom i mislima na ispite u rujnu. Perković nije bio veliki željeznički centar tranzita, ali su u njemu, dok se čekalo presjedanje, moglo osjetiti pulsiranje života. Svakodnevnog i stvarnog.
Šibenski željeznički kolodvoru dijelio je i težačke sudbine. Uglavnom šutljivi preplanulih ljudi, s motikom na ramenu i pogledom usmjerenim prema Donjem polju. Silazili bi kod crkvice svetog Jurja, pozdravljeni zorom, a vraćali bi se u sumrak, umorni, ali puni unutarnjeg mira. Njihovi snovi nisu bili „s Perkovića preko Knina“…oni su sanjali o lozi i maslini, s izboranim rukama zavrnutih rukava do lakta i suncem na leđima. Njihov korak bio je težak, ali siguran. Zapravo, s iščezavanjem težaka stizale su i prve, još uvijek nevidljive, najave iščezavanja važnosti vlaka za Šibenik. Za putnike i za terete.
Puni krtoli
Žene su posebno poglavlje. Bake, matere, tete, žene koje su nosile verduru na šibenski Pazar. U krtolima se našlo svega. Zelja, pomidora, kapucine, kapule, mrkvice, selena i petrusimena, jaja još topla od kokoši. Vlak im je bio veza s tržnicom, s gradom, teke zarade od koje mogu školavat dicu. U svitanje su se penjale u vagone, stizale na kolodvor s punim rukama i mislima, a kad su se vraćale praznih korpa onda je mir vladao dušom. Njihova prisutnost na peronu donosila je miris zemlje, povrća i tek izmuženog mlijeka. U kotulima su se teško penjale na metalne skale na vagonima. Međusobno su dijelile ćakule, novosti i brige u sjeni vagona, uz prugu koja je tada još disala.
Plava željezničarska uniforma
U jedno doba, kolodvor je znao biti pun radnika iz tvornice u Ražinama. Dolazili bi ujutro, neki još mamurni, a vraćali bi se, pod prstima još osjećajući alate, nakon posla. Bili su to dani kada su drvenjače odzvanjale smijehom, gradskim ogovaranjima u kojima nitko nije bio nevin niti zaštićen, žamorom koji je nadjačavao kloparanje kotača.
Putovanja su tada bila svakodnevni ritual, a ne luksuz. Bio je to život u pokretu, ali ne zbog zabave, već iz potrebe.
Željezničari, cijeli svijet skretničara, strojovođa, konduktera i onih s čekićima na dugoj dršci koji bi udarcem slušali je li osovina uz kotače zdrava, bili su prepoznatljivi po plavim uniformama.
Kao dječak s Križa, promatrao sam vlakove s terase, uz bijelu kavu u koju je mater udrobila kruha od jučer. Kolodvor mi je bio dvorište mašte, a svako putovanje je donosilo nove izraze lica i nove priče. Premalen da sam uđem u vlak pa me majka podizala da dohvatim stepenicu vagona. Sjedio sam na drvenjači, noge mi nisu doticale pod, a kondukter bi bušio malu smeđu kartonsku kartu kondukterskim klištima. Obris jednog vremena. Dio grada koji se pomalo briše iz kolektivnog sjećanja.
Engleski kralj Eduard VIII. vlakom u Šibenik
U Šibenik su nekoć stizali i kraljevi. Engleski kralj Eduard VIII. 1936. došao je dvorskim vlakom. Iza zavjese vagona, skrivena Wallis Simpson čekala je trenutak da nevidljivo zakorači na jahtu i s kraljem nastavi krstarenje. Za Šibenčane događaj za pamćenje. Za njih tek usputna postaja. I to govori puno o odnosu moći i svakodnevice, o tome kako se grad sjećao i najmanjih detalja, dok su neki samo prolazili.
Stare fotografije svjedoče kako se vlakom dolazilo sve do Mula Krka. Postojala su i velike ideje da se probije tunel ispod obale, pruga povezana s TEF-om, industrijskom zonom koja je hranila stotine obitelji. Propala je prije negoli je netko ozbiljno razmotrio.
Lička pruga 1925.
Dolaskom prvog vlaka 1877. ostvaren je san gradonačelnika Šupuka. Tek 1925. stigla je Lička pruga, spojivši Šibenik s kontinentom. Tada je sav grad bio na nogama. Velika svečanost, masa svijeta i lokomotiva iz Zagreba. Na tim fotografijama vide se kuća Grubišić, Šarina skladišta i goli dalmatinski krš, ondje gdje će kasnije niknuti Baldekin.
Kolodvor nikad nije bio velik, ali je bio autentičan. Nije imao glamur, ali je imao prepoznatljivost . Ljudi su, poput vlakova, dolazili i odlazili, ostajali i tražili svoje mjesto pod suncem.
Taj osjećaj autentičnosti nadahnuo je i proširenje zgrade 1961., koje je projektirao Dinko Vesanović. Bio je to odraz vremena koje je još vjerovalo u budućnost željeznice, u ideju da pokret znači napredak.
Danas, dok Mandalinska rampa još uvijek ručno zatvara cestu, kao da se vrijeme tu zaustavilo. Na praznim kolosijecima, u tišini poslijepodneva, čuje se šapat prošlosti. Kao da tračnice još pričaju o gradu koji je sanjao u ritmu lokomotive, o seljacima što su nosili zelje, o ženama s tržnice, o dječaku koji mašta o velikim putovanjima, o svijetu u kojem su i obične stvari bile važne. Zaustavljena i napuštena stara lokomotiva, poput stare ure koja je stala i nema tko da je navije, kao da čeka neko novo vrijeme, nove vlakove i životna putovanja…
Piše: Ivica Poljičak
