Bila su to vremena kada mi za trčanje nije trebao nikakav drugi razlog osim čistog osjećaja zadovoljstva. Noge bi me same nosile, srce bi otkucavalo svoju melodiju, a svijet oko mene bio je beskrajno jednostavan i skroman. Odrastanje uronjeno u male stvari oblikovalo nas je ’60-ih i ’70-ih ostavljajući tragove nevidljivih slika generacijskog hoda gradom.
U školskom dnevniku i svjedodžbama pisalo je Tjelesni odgoj, a svi smo ga zvali Fizički. Kolegice su nosile crni elastični triko, a muški kratke crne gaće i bijele majice na špaline, a svi na nogama školske papuče. Tako je bilo na početku petog razreda. Međutim s trčanjem, naguravanjem baluna, pomalo su na red došle i prve tenisice koje su svi zvali patikama.
Adidas versus Puma
Kad se spomenu „šangajke“ rođeni ’60-ih prošlog stoljeća jako dobro razumiju o čemu je riječ. Jeftine, kineske patike od bijele krpe i gume, prilično trajne i dostupne. Ipak, privlačile su prave tenisice. S dužim nagovaranjem, s prvim košarkaškim treninzima roditelji su popustili. Mogao sam birati, Puma tenisice koje su se prodavale u Bate ili Adidas, na Skalicama. Trebalo je otići do grada, vidjeti što se nudi i izabrati. Kada sam u izlogu na Skalicama ugledao adidasov model Rom sve dvojbe su trenutno prestale. Mater me upozorila, „nemoj ih odma sadriti, skupe su, ako ih ne budeš pazija nema ti drugih“. Nije tribala ponavljat. Prvih nekoliko dana sam ih u kući nosio umjesto papuča, da ih malo razgazim, ali zapravo da uživam u svojim prvim pravim tenisicama. Sjećam ih se kao danas, a nosio sam im sve dok na kraju nisu pukle. Natrčao sam se i nahodao u njima na Baldekinu i u gradu, niti jedne prije niti kasnije značile mi nisu tako puno kao Rom. Tri plave rige, zaštitni adidasov znak, na bijelim tenisicama. Estetika koja je preživjela svoje vrijeme i još uvijek traje. Na njima mi se osobito svidjela plava boja poprečnih riga, boja uz koju mi se vežu brojni detalji tog doba. Plava nije bila samo boja. Bila je osjećaj. Bila je sloboda.
Volkswagenov kombi
Plave boje bio je Volkswagenov kombi. Ne onakav kakav danas viđamo na registracijama s festivala oldtimera, već stvaran, na dohvat ruke. Taj kombi je imao sin gazde kod kojeg smo bili podstanari. Svaki put kad bi ga uvodio ili izvodio iz garaže, ja bih prestao s igrom i samo gledao. U meni bi nešto jače zaigralo kad bi se vrata otvorila i začuo se onaj karakterističan zvuk motora. Kombi je sjajio baš onom nijansom plave koju danas nose dresovi Manchester Cityja. Za mene, to nije bila boja auta. Bila je to boja snova.
Plave su bile i materine japanke. One obične, gumene, kakve je tada nosilo puno žena. Jedne nedjelje, dok smo se krcatim brodom vraćali s Jadrije, negdje u naguravanju jedna japanka je pukla. I tako je, bosa, hodala do kuće, od mula Krke do Križa. Nije se bunila, još uvijek se moglo sresti ljudi koji su ljeti hodali bosi. Mater s japankom u ruci, kosom u kunkun, hoda uz staru poštu s opuštenim izrazom lica. Taj prizor se duboko usjekao u mentalnu arheologiju vlastitog prelistavanja grada. I njezine japanke, plave kao more koje smo ostavljali iza sebe.
Makina za polivanje loze
Sjećam se i stare Josine makine za polivanje loze. Kad bi došlo vrijeme, zamutio bi modru galicu s vodom i procijedio je kroz gazu. Tekućina bi bila intenzivno plava, gotovo svjetlucava na suncu. Nama djeci izgledalo je nestvarno, a Josi način da sačuva lozu od bolesti. I danas, modra galica pred oči donosi prve znakove proljeće na putu prema dugo očekivanom i bezbrižnom ljetu.
U podstanarstvu, kupaonica i kada bili su luksuz i vrlo rijetka stvar. Umjesto toga, mater bi me kupala u velikom svijetloplavoj plastičnoj ramini. Sve je tisno, a ramina je stajalo nasred kužine, napunjena toplom vodom. Kad bi mi prala kosu, stavio bih šugaman na oči – nije bilo dječjih šampona, već onaj s koprivom koji bi peckao za poluditi. Šugaman je bio moj štit, a kupanje u toj ramini trebalo je pretrpiti. Početak je to masovnog korištenja plastike.
Indigo u paragon blok računu
Plava je bila i boja indiga. Tankog lista, današnjim rječnikom copy paste, koji bi se stavljao između dva papira kada bi se ručno pisali paragon računi u dućanima. Indigo je bio čarolija tehnologije tog doba.
Još plavije bile su tintane olovke. Učili smo pisati i naliv perima, brižno punjenima tintom iz bočice. Tinta bi znala procuriti, na prstima bi ostale plave maće, ali osjećaj kad bi pero klizilo po papiru, to je bilo nešto posebno. Kao da svaka riječ napisana naliv perom vrijedi više nego napisana običnom olovkom.
Pakpapir u Radićevoj knjižari
Pakpapir, tamnoplave boje, bio je još jedan stalni pratilac. Kupovali smo ga u Radićevoj knjižari. Njime su se zamotavali paketi, ali i knjige i bilježnice kad sam krenuo u prvi razred. Sjećam se kako bi sestra pažljivo izrezala papir, presavila rubove, a onda selotejpom zalijepila sve da bude uredno. Na korice bi još napisali ime, da se zna čije je, da se ne izgubi.
Ljeta su mirisala na sol i plastiku. Obuli bismo prozirno plave trikatrake s prvim danima lita i nosili ih dok ne bi otpale s nogu. Kopča bi brzo zahrđala. Bila je to naša ljetna obuća, simbol plaža i igara do kasno navečer. Malo bosi malo trikatrake. Nismo imali puno, ali za bolje nismo niti znali.
Tašel na trliš
Svakako, plavi trliš, tvornička odjeća bila je sve prisutna. Nije to bio trendovski materijal, a ljudi su donosili kući i nosili u polje. Uz trliš uvik tašel. Tako su se krpale i spašavale spašavale poderane hlače, posebno na stražnjici i koljenima. Smijali smo se tome kad bi na starijima vidjeli velike tašele na stražnjici. Prozvali smo to televizijom na stražnjici. Samo čekam da i to dođe modu. Kad su mogli tašeli na rukavima postati ukras, kad su u modu došle isparane rabatinke doći će i „televizije na guzici“.
Niz kao da nema kraja, nastavlja se plavom školskom kutom, plave rabatinke, plavi neboder u kojem sam u knjižnici čitao prve slikovnice…
Tangana majica na špaline
Još je jedna plava bila prepoznatljivi znak vremena. Tangana plava rebrasta majica na špaline. U njoj bi, čim bi malo zatoplilo, popodne ćaća kava lašunon i baton.
Sve te nijanse plave bile su platno mog odrastanja. One nisu bile samo boje predmeta. Bile su boje osjećaja. Boje vremena kada su se stvari cijenile jer su dolazile s pričom. Danas, kad vidim plavi kombi, puknutu japanku ili tamnoplavi papir, osjetim dašak tog davnog svijeta. I srce, makar na tren, ponovno potrči bez razloga. Samo zbog osjećaja. Zbog čiste radosti postojanja. Taj trčeći korak, dvokorak – polaganje i zvuk mrežice kada lopta prolazi kroz koš. S Rom tenisicama je tada sve izgledalo lakše i elegantnije. Još se ćute koraci vrimena koje je ošlo, a još uvik nije prošlo.
Piše: Ivica Poljičak
