Nema tko ga nije znao. Po imenu i prezimenu tek rijetki, ali kad bi se reklo samo – Primo – nije bilo potrebe za dodatnim objašnjenjem. Svi su znali o kome je riječ. Josip Slamić Primo bio je jedan od onih ljudi koji ne zauzimaju naslovnice, ali zauzimaju mjesto u pamćenju grada. I to ono trajno.
Za jedne je bio gradski postolar, za druge „tehniko“, a za mnoge jednostavno – Primo. U vremenu kada je Šibenik imao prvakinje bivše države u ženskoj košarci, on je bio neizostavan dio te priče. Ne kao trener, ne samo kao navijač, nego kao ono što danas često nedostaje – čovjek koji se daje, a da ništa ne traži zauzvrat. Nastoji paziti na sve, na prvi pogled manje bitne stvari, držati ih u rukama, a da to nitko posebno ne primijeti.
Iz njegove perspektive, „tehniko“ je značilo biti Katica za sve. Voditi računa o sitnicama koje čine razliku, paziti da sve funkcionira, biti tu kad treba i kad ne treba. Posebno se pamti njegov stojadin, uvijek nakrcan mladim košarkašicama koje bi nakon treninga razvozio kući. Nije to bio samo prijevoz. Više je to bila briga, odgovornost i neka nenametljiva odanost klubu i gradu.
Takav je bio Primo kakvog ga Šibenik pamti osamdesetih. Na motoriću, sitan, blago pogrbljen zbog tjelesnog hendikepa koji nikada nije isticao. Kretao se svojim prepoznatljivim hodom, ali s lakoćom čovjeka koji se s tim pomirio i nastavio živjeti bez gorčine. Uvijek vedar, uvijek spreman na šalu. Teško je sjetiti se da ga je itko vidio loše volje.
Svugdje ga se moglo trevit. Na treninzima, na utakmicama, na ulici. Moglo ga se sresti iz dana u dan. I upravo ta stalna prisutnost učinila ga je neformalnim zaštitnim znakom ženske košarke u gradu. Gotovo da nema igračice koja je barem nakratko prošla parketom Baldekina, a da nije zapamtila Prima. Za njih je bio više od tehničke podrške. Bliže smo istini kada kažemo da je bio dobri duh njihovih sportskih uspona i padova.
No Primo nije živio samo košarku. Njegov svakodnevni svijet bio je smješten u maloj postolarskoj radnji iznad Medulića. U butigi, okružen cipelama, alatima i mirisom kože i ljepila. Bio je gradski postolar u pravom smislu te riječi.
Šibenske žene i šinjorine donosile su mu nove postole da ih „šjola“ – take i takiće – da ne klapaju dok šetaju Kalelargom i Poljanom. To su bila neka druga vremena, kada su cipele imale vrijednost i trajanje, kada su se popravljale dok god su se mogle nositi.
Njegova radnja bila je posebna priča. Na stalažama gomila cipela, često bez jasnog reda. Najteži dio posla znao je biti pogoditi čije su koje. Zato bi Primo jednostavno rekao: „Nađi koje su tvoje.“ I tu bi ponekad nastajala zbrka, nesporazumi i male gradske anegdote koje su tada znale biti frustrirajuće, ali danas izazivaju osmijeh.
Iskustvo je učilo da je najbolje donijeti cipele u ruke i pričekati. Jer kod Prima ništa nije bilo standardno. Osim njegove dobre volje.
On je, zapravo, bio svjedok jednog nestajanja. Nestajanja zanata, ali i načina života. Gotovo preko noći promijenili su se materijali, proizvodnja, navike. Klasične kožne cipele, koje su se nosile godinama i popravljale bezbroj puta, zamijenjene su potrošnom robom. Postole su se počele nositi dok se ne istroše, a nakon toga njihova zadnja adresa bile su škovace.
Nije čudno što je Šibenik nekad imao više postolara i svi su imali posla. Danas je to gotovo zaboravljeno zanimanje. S nestankom zanata nestajali su i ljudi poput Prima – oni koji su živjeli od svog rada, ali nisu živjeli samo za njega.
A onda dolazi jedan od najneobičnijih, gotovo nestvarnih trenutaka njegove životne priče. Tijekom rujna 1991., u ratnom ozračju ushita i neizvjesnosti, gradom se proširila glasina – Primo je snajperist.
Kako je do toga došlo, ostalo je nejasno do danas. Svi su znali da to nema veze sa stvarnošću. Svi su znali tko je Primo. I upravo zato ta priča ostavlja gorak okus. Pokazuje koliko je lako čovjeku zalijepiti etiketu, koliko brzo glas može postati „istina“, makar na trenutak.
Na sreću, priča se svela na berekinadu, jednu od onih šibenskih šala koje znaju otići predaleko. Ruganje po šibenski. Ali ostaje nelagoda. I podsjetnik koliko je krhka slika koju o nekome stvaramo.
No oni koji su Prima znali iz djetinjstva, njegovi ganci s Medulića, pamte ga drukčije. Pamte ga dok je kao dječak trčao za krpašem na Medulićevom trgu, dijeleći sudbinu djece iz brojnih obitelji, često obilježenih neimaštinom.
To je bio grad koji je disao drugačije. Kalelarga puna ljudi, dice na svakom kantunu. Nogomet se igrao na Placu čim su ruševine bile očišćene, prije nego što je trg popločan. Svi su trčali za krpenom loptom, a tek kasnije su došli gumeni baluni iz Bate.
Život ih je kasnije razasuo na sve strane, ali su u sebi nosili istu priču – priču o Placu. O djetinjstvu, zajedništvu i jednostavnosti. Među tim pričama ostao je i Primo.
Bio je uvijek spreman na šalu. Živio je od postola, ali mu postole nisu bile najvažnije u životu. Najvažniji su bili ljudi. Ostao je cijeli život blizu Placa, u svojoj prepoznatljivoj butigi na kojoj nije trebalo ništa pisati. Svi su znali – unutra je Primo.
I na kraju, došao je trenutak koji dolazi svima. Pojavila se šoneta s njegovim imenom. Kao i sve takve, brzo je izblijedjela u formalnom smislu. Ono što je na njoj pisalo malo tko danas može točno ponoviti. Ali to zapravo nije važno.
Jer ljudi poput Prima ne ostaju zapisani u riječima na papiru. Oni ostaju u pričama koje se prepričavaju, u slikama koje se vraćaju, u osjećaju koji izazovu kad ih se netko sjeti.
Primo nije bio niti blizu filmskog heroja u klasičnom smislu. Nije bio slavan. Nije bio važan „po funkciji“. Ali bio je važan po onome što je bio – čovjek među ljudima. Unikatan, a grad ga je takvog prihvatio. Kad je Primo odlazio u penziju, s njim je u penziju odlazio i jedan način života. U prosincu 2011. godine odnijeli su ga na Kvanj. Posljednja ovozemaljska postaja.
Tamo je tišina. A u gradu se Primo i dalje spominje.
Primo. Jedan i neponovljivi.
Piše: Ivica Poljičak
