Iz Šibenika si ako… si iša u Golda, pija vode sa vodoskoka na rivi, izija kiflić iz Bobisa, govoriš teke i tekice, pogleda se u ogledalo kad si prolazija kraje Bate, sidija u prvom redu fotelja u kinu Šibenik, igra na frenje, poznava Ćipu rokera iz Doca, poija sengvič iz Đenka, mater ti je rekla da majica na špaline uvik triba biti u gaćama, znaš da je 20. aprila bilo kino, a ne datum, vidija Koku kako gura karijolu…
Kada je Šibenčanka Maja Gnjidić Verdecchia na Facebooku pokrenula grupu „Iz Šibenika si ako…“, vjerojatno nije mogla ni naslutiti da će pokrenuti pravu malu poplavu sjećanja. Ideja je bila jednostavna: okupiti ljude koji nose Šibenik u sebi, bez obzira gdje danas žive. Vidjevši da slične grupe već postoje u drugim gradovima, 7. veljače 2014. godine stvorila je virtualni prostor u kojemu će se susretati šibenske uspomene.
Već sljedećeg jutra, u šest i trideset, grupa je imala više od dvije tisuće članova. Ljudi su se priključivali iz Šibenika, iz Zagreba, iz Njemačke, Australije, Amerike, iz svih onih mjesta na koja su život i sudbine odnijeli Šibenčane. U samo nekoliko sati objave su se nizale gotovo nezaustavljivo. U kratkom vremenu nastala je golema zbirka sjećanja, fotografija, komentara i prepoznatljivih rečenica – mali digitalni arhiv svakodnevice jednoga grada.
Na vidjelo su izašle uspomene nekoliko generacija. Ljudi su se prisjećali ulica kojima su hodali kao djeca, kuća koje su davno promijenile izgled, dućana kojih više nema, školskih dvorišta i igrališta. Spominjale su se riječi i uzrečice koje su Šibenčani oduvijek prepoznavali kao svoje. Pisalo se o igrama iz djetinjstva, o prvim izlascima, o ljetnim večerima na rivi, o starim kinima i malim kvartovskim trgovinama.
Svatko ima svoj prepoznatljivi šibenski niz. Sve ono čega nema u povijesnim knjigama. Jer povijest koju učimo u školi govori o kraljevima, ratovima i velikim događajima. Ona bilježi ono što se smatra važnim za narode i države. No paralelno s tom velikom poviješću postoji i ona druga, s kojom živimo ali joj ne pridajemo značaj, svakodnevna povijest. Povijest u kojoj se pamti gdje se kupovao kruh, tko je sjedio na klupi na rivi ili kakvog je okusa bila kugla sladoleda. Upravo ta mala, osobna sjećanja čine tkivo jednog grada.
U prvim danima postojanja grupe dogodila se prava erupcija uspomena. Kao da je netko otvorio stari obiteljski album pun fotografija i dopustio vjetru da ih raznese na mali milijun fragmenata prošlosti. Svaka objava bila je poput komadića mozaika. Sama za sebe možda mala i skromna, ali zajedno su stvarale veliku sliku gradske svakodnevice druge polovice dvadesetog stoljeća.
U tim sjećanjima Šibenik je oživio na način na koji ga povijesne knjige ne mogu opisati. Netko bi napisao tek jednu rečenicu: „Iz Šibenika si ako se sjećaš…“ – i već bi drugi ljudi u komentarima nadopunili priču. Jedna uspomena povlačila je drugu, poput niti koje se ponovno spajaju nakon dugog vremena.
Facebook je tako postao mjesto susreta Šibenčana različitih generacija. Omogućio je nešto što prije nije bilo moguće: da ljudi rasuti po svijetu istodobno ponovno osjete pripadnost gradu iz kojeg su potekli. Nije više bilo važno živi li netko na Baldekinu, Šubićevcu, u Zagrebu ili na drugom kontinentu. U tom virtualnom prostoru svi su se mogli susresti u zajedničkom sjećanju koje ih veže.
U tom smislu društvene mreže pokazale su i svoju neočekivanu dimenziju. One nisu samo prostor brzih vijesti, fotografija i prolaznih komentara. One mogu postati i spremište kolektivne memorije – mjesto gdje se čuva ono što bi inače lako nestalo.
Ako je nekada Poljana bila glavno komunikacijsko središte Šibenika industrijskog doba, onda je Facebook postao neka vrsta virtualne Poljane informacijskog doba. Nekada si, želiš li znati što se događa u gradu, morao prošetati Poljanom. Tamo si susretao ljude, čuo vijesti i vidio poznata lica. Poljana je bila mjesto susreta, razgovora i razmjene priča.
Danas se ta šetnja može dogoditi i bez fizičkog dolaska u grad. Dovoljno je otvoriti Facebook i uroniti u niz objava. Odjednom si opet u Šibeniku. Netko je objavio staru fotografiju rive, netko se sjetio školskog prijatelja koji nas je zauvijek napustio, netko je pronašao staru razglednicu grada.
Umjesto zbiljske proljetne šetnje Poljanom, imamo šetnju kroz objave i komentare. I premda je taj svijet virtualan, osjećaji koje budi vrlo su stvarni, posebno onima koji su iz Šibenika otišli prije mnogo godina. Jedna od takvih rečenica mogla bi glasiti: „Iz Šibenika si ako znaš di je Šarina pekara.“
Tko je bio Šare i što se točno prodavalo u toj butigi u tom trenutku postaje gotovo nevažno. Važno je prepoznavanje. Onaj tko zna o čemu je riječ odmah osjeti da pripada toj maloj zajednici sjećanja. Jedna riječ dovoljna je da pokrene čitav niz uspomena.
Dvije, tri riječi mogu vratiti cijeli jedan svijet. Danas, dvanaest godina nakon prve objave, grupa više nema onu energiju s početka. Objave su rjeđe, sve je manje komentara. No i dalje se povremeno pojavi netko tko osjeti potrebu podijeliti svoj mali komadić Šibenika – staru fotografiju, sjećanje na neku ulicu ili na ljetni dan iz djetinjstva.
Možda je još više onih koji samo čitaju, tiho prolazeći kroz objave kao kroz listanje starih fotografija. Za njih je ta grupa prozor kroz koji mogu pogledati u prošli, ali i u sadašnji Šibenik.
Jer grad nije samo skup ulica i zgrada. Grad je prije svega zajednica ljudi i tragova njihovog životnog hoda. On postoji u pričama koje se prenose, u riječima koje prepoznajemo i u mjestima koja nose otiske naših života.
U tom smislu „Iz Šibenika si ako…“ nije samo Facebook grupa. Ona je mali digitalni prostor u kojem se iznova sastavlja mozaik šibenskog identiteta. Svaki komentar, svaka fotografija i svaka uspomena dodaje još jedan kamenčić toj slici.
Možda je upravo u tome njezina najveća vrijednost. Ona pokazuje da zavičaj nije samo mjesto na karti. Zavičaj je ono što nosimo sa sobom, gdje god otišli.
U svijetu koji se sve brže mijenja takve male oaze sjećanja postaju dragocjene. One nas podsjećaju da prošlost nije samo nešto što je iza nas. Ona je i dalje dio našeg identiteta.
A Šibenik, grad kamena i mora, svojih ljudi, bonaca i bura, nastavlja živjeti u tim pričama.
Na kraju ostaje samo jednostavna rečenica, koja kao šibensko staro sime putuje preko mora i kontinenata: pozdrav svim Šibenčanima, ma gdje bili.
Piše: Ivica Poljičak
