Sa mjesecom studenim u grad su stizale prve bure. Nije to bio samo znak dolaska zime. S prvi burama neumitno se dalekih šezdesetih i sedamdesetih godina mijenjao ritam gradske svakodnevice, a prije negoli je televizija ovladala svijetom i kafići postali nezaobilazna mjesta okupljanja mladih, kina su živjela zlatno doba. Stoga ne čudi da Šibenčanima iz tog vremena kino nije bilo samo mjesto gdje se gledaju filmovi, nego prostor odrastanja, druženja i prvih sloboda. Prozor u jedan drugi svijet, dovoljno udaljen od svakodnevice da je svatko mogao gledajući pokretne filmske slike zamisliti neke druge životne uloge. Suživjeti s drugim načinima života i barem se na trenutak identificirati s filmskim junacima. Taknuo je poznati šibenski fotoreporter Ante Baranić skroviti dio duše pričajući o svom djetinjstvu i mladenaštvu i odlascima u kino. Nije samo gledao filmove, s njima je upijao sve što nije mogao vidjeti u samom Šibeniku. Vidio je što je u modi, kako se „ljudi nose“, kako se plešu moderni plesovi, kakve su nove frizure, a s tim su bila i nezaobilazna oponašanja filmskih likova. Jedan je od njih pustio dugu kosu kao Geronimo, iz tada popularnih kaubojaca … dobio je nadimak „Masa kose“ zbog duge, guste crne kose, a nije mu bilo drago kad bi ga zazvali njegovim imenom, jer on je živio ulogu Geronima.
1959. godine 540.000 posjetitelja posjetilo šibenska kina
U nekadašnjem kinu Sloboda, pričao nam je Dušan Šarac, tadašnja je gradska mularija išla gledati dijelove nagog ženskog tijela. Iz današnje slike života riječ je o čednim snimcima na kojima se zapravo ništa nije vidjelo, ali je tada predstavljalo pravu senzaciju. Ne čudi, bilo je to sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća. Podaci iz Šibenskog lista iz 1959. godine gotovo su nevjerojatni. Te je godine 540.000 gledatelja posjetilo šibenska kina. Prema tadašnjem broju stanovnika, ispada da je svaki Šibenčanin bio u kinu dvadeset i tri puta godišnje. Film je bio svakodnevica, ne luksuz. Tada su radila tri kina: Tesla, Sloboda i 20. aprila. Nekoliko godina kasnije Sloboda prestaje s radom, ali grad ubrzo dobiva novo kino na obali, podignuto na mjestu srušenog Hotela de la Ville, uništenog u bombardiranju 1943. godine.
O zlatnom dobu šibenskih kina najbolje je znao Berto Kapeli, legendarni kinooperater i plakater. Cijeli svoj radni vijek proveo je u kinematografu, bilježeći svaki filmski naslov i svaku promjenu epohe. Znao je kad je prikazan prvi zvučni film, koji su filmovi punili dvorane, a koji su propali u tišini. Crtao je plakate za Zvonara crkve Notre Dame, Pobunu na brodu Bounty i domaći H-8. Uoči projekcija, na platnu su se prikazivale Filmske novosti; publika bi odobravala, zviždala, smijala se. U vrijeme prije televizije, kino je bilo mjesto gdje je grad gledao gledajući druge zapravo pričao o samom sebi.
Poznati kinooperater i plakater Berto Kapeli
Kapeli se u kinematograf zaposlio još 1933. godine, u tadašnjem Kinu Balkan, koje nije imalo vlastitu zgradu pa su filmove prikazivali u kazalištu. Zanimanje za film bilo je golemo; nedjeljom se davalo i po pet predstava. To su bile godine nijemog filma, a prvi filmovi u boji reklamirali su se kao filmovi u prirodnim bojama. Publika je vjerovala u čudo slike i u taj mrak koji počinje kad se svjetla ugase. Kapelija sam prvi puta vidio pred njegov odlazak u mirovinu, niskog rasta, s teškim ortopedskim cipelama koje su nosili ljudi kojima je jedna noga bila kraća od druge. Sijed i zalizane kose, izgledao je upečatljivo, a tek sam poslije doznao da je znao sve o šibenskim kinima. Cijeli je život proveo u svijetu filmova, glumaca i priča koje premda nisu bile stvarne utjecale su na nas više nego što smo mislili da jesu. Prekasno da bih ga pitao o tome. Vido sam ga tada prvi i zadnji puta, u kinu Šibenik gdje je stajao na podestu koji je dijelio predvorje prema skalama koje su vodile u kino dvoranu.
Godine 1964. Šibenik je dobio novo kino – Kino Šibenik. Bilo je to razdoblje kad se činilo da će film i tehnologija zajedno stvarati novo doba. Novo kino proglašeno je najmodernijim u Dalmaciji, a možda i u cijeloj tadašnjoj državi.
Na otvaranju je prikazan dokumentarac Parada šibenske mladosti, a iste večeri i američki film Pobjednici. Dvorana je bila prepuna: drvene stolice od prvog do petnaestog reda i tapecirane fotelje od šesnaestog do dvadeset i petog – sve do posljednjeg mjesta. O tome kakva će sudbina zadesiti svijet kinematografa, nitko tada nije razmišljao. Film je bio središte svijeta, a kino njegov hram.
Posljednji prikazani film bio Kralj Artur u listopadu 2004. godine
Ulazak u praznu dvoranu Kina Šibenik danas djeluje kao ulazak u vrijeme koje je stalo. Sve je kao u vremenskoj hladnjači zamrznuto. Drvene sjedalice i naslonjači još su ondje, interijer arhitekta Dinka Vesanovića čuva tihu dostojanstvenu patinu. Na zidu je mala ceduljica: podsjetnik da je posljednji prikazani film bio Kralj Artur u listopadu 2004. godine. Nakon toga, tišina. Filmski svijet se promijenio, trajno. Ipak, dok stojiš u toj praznoj dvorani, osjetiš da su zidovi upamtili sve: smijeh, uzdahe, pljesak. To više nije prostor projekcije, nego prostor sjećanja. Grad je disao u ritmu kino predstava, izgledalo je kao da cijeli grad ide u kino.
Nama, golobradim vršnjacima s Baldekina, a isto se odnosi na one koji su odrastali u Crnici, Šubićevcu … sredinom sedamdesetih, kino je predstavljalo je prve odlaske u grad bez roditeljske pratnje. Bilo je to prvo otkrivanje ulica, mirisa i lica grada u rana subotnja poslijepodneva, prije početka predstave u četiri ure popodne. Još nije ni pao mrak.
Pogledati film, proći Poljanom, a onda kući. Trebalo je poštovati nepisani dogovor s roditeljima: nema kašnjenja. Vratiti se na vrijeme nakon filma značilo je da ćeš i sljedeće subote moći ponovno. Nedjeljom su bile matineje, a s ulaskom u pubertet dolazile su večernje projekcije od osamnaest sati, pa one kasnije, ozbiljnije, od dvadeset. Bilo je to malo, ali važno odrastanje u mraku kino dvorane, gdje su i film i život tek počinjali.
Filmovi nisu ušli u moj svijet preko noći. Nema filma koji bih mogao izdvojiti kao onaj prvi, presudan. Ljubav prema pokretnim slikama rasla je polako i neprimjetno, povezana s odlascima u kino, s ritualom ulaska u grad. Odrastanje na Baldekinu podrazumijevalo je kvartovsku pripadnost. U kvartu se živjelo, išlo u školu, igralo na ulici. Grad, u užem smislu riječi, bila je stara jezgra: Poljana, Kalelarga, Riva. Kad bi netko rekao da ide u grad, znalo se što to znači: ide se u kino.
Kina su bila gradski dnevni boravak
Za one koji su stanovali u centru, odlazak u kino bio je poput odlaska u vlastito dvorište. Za nas s Baldekina to je bio mali izlazak u svijet. Filmovi su nam otvarali prozore u tuđe živote, ali kino je bilo mjesto gdje smo stvarali svoje. Prije filma, obavezni đir i kava; nakon projekcije prepričavanje scena, prve skrivene cigarete, smijeh. Film je ponekad bio samo povod, okvir za druženje. A onda se, s vremenom, dogodilo ono što zauvijek ostaje: svijet filma i svijet života počeli su se preplitati.
Kina su tada bila gradski dnevni boravak. U njima su se susretali svi, bez obzira na godine, status, zanimanje. Danas filmove gledamo u vlastitim dnevnim boravcima, sami, pred malim ekranima. Nekad smo gledali zajedno, i upravo je to zajedništvo činilo razliku.
Šibenska kina kakva smo poznavali više ne postoje, ali zamišljeni hod kroz njih danas izgleda kao šetnja kroz cijelo dvadeseto stoljeće. Tko je krajem svibnja 1905. mogao naslutiti da će novootvoreni Hotel de la Ville biti sravnjen sa zemljom u zračnom bombardiranju 13. prosinca 1943. i da će svoj život nastaviti samo na starim fotografijama? Tko je mogao pomisliti, gledajući američki film Pobjednici na svečanom otvorenju Kina Šibenik 1964. godine, da će u istoj dvorani posljednja projekcija biti održana 2004. filmom Artur? Tko je tada mogao zamisliti da će ondje ponovno niknuti, drukčiji, ali poznati, štekati, baš kao prije sto godina?
Stojim ispred crkve svetog Nikole i stare, jedine sačuvane murve, gledam prema uvelom hotelu Jadran i prema bivšem kinu i ćutin studen u kostima i jedno vrime arhivirano na nevidljivoj životnoj celuloidnoj filmskoj vrpci. Nema više reda za karte, nacrtanih filmskih plakata ispred kina i iščekivanja da se utrnu svitla i započne filmska storija… Nekako mi se učini, prohladni suhi zrak bure odnosi filmske junake i velike epizodiste, a ostavlja nam svjetlo i pozornicu na kojoj su sićušni filmski likovi bez duše i srca. Kome danas pljeskati na kraju filma, kome se diviti u vrijeme kad površnost puzajući preuzima filmsku čaroliju…
Tko zna što će ostati na fotografijama iz 2055. godine. U svakom je vremenu skrivena, nevidljiva klica budućeg. Grad i njegove priče uvijek žive duže od njegovih ljudi.
Piše: Ivica Poljičak
