Od prvog do četvrtog razreda osnovne išli smo u školu u jedanaest i po. Bila je to „međusmjena“, kad se zbog puno dice, a premalo klupa, školu pohađalo u satima između jutra i popodneva. Daleko je to bilo od jednosmjenske nastave čemu se danas teži. Školsko zvono bi nas tako zateklo u raskoraku između mirisa ručka koji se pripremao i koji je ostao kući iza nas te prvih zvukova prijepodnevnog žamora, smijeha i dječje trke u velikom školskom predvorju. Bivša škola Lepa Šarić na Baldekinu.
Prije nastave trebalo je nešto pojesti, a ručak je bija tek poslin škole.
Moja mater bi tada najčešće spremila ono što je po njezinu mišljenju bilo kripno i davalo snagu. A ništa, govorila bi, ne daje snagu ka jaje. Jaje u šorbulu prije škole, u čikari s komadićima kruva. Nije mi uvik bilo drago. U vodi, malo posoljeno, spremalo bi se jaje dok se bjelanjak stisne, a žumanjak ostane onako tekuć, da se lipo razlije po kruvu. I dok bi drugi možda s guštom umakali komadiće kruva, mene bi “slina” iz tog nedovoljno kuhanog jaja tjerala da se okrenem na drugu stranu. “Ne mogu”, reka bi. A mater, brižna, ali čvrsta, samo bi odgovorila: “Moraš, to ti je zdravo.”
S vremenom, materin otpor je ipak popustio. Došla su neka slađa otkrića, zavajon s malo Kraševa kakaa, ili kajgana u sendviču. U one dane kad nije tribalo razloga za trčanje, trča si jer si moga, jer te život vuka naprid, jer je svit bija lip i jednostavan. Trkom do škole.
Šibenik moga djetinjstva bija je drukčiji grad nego danas. Njegove priče imale duboke korijene, koje tada nisam baš razumija. I baš dok bih nevoljko gleda jaje u šorbulu, mater bi ponekad pričala o vremenima kad su dica bila doslovce gladna i kad je maništra s kumpirom bila, tko je imao, prava poslastica.
Stvarno, Šibenik je nekad bija grad maništre. Sve je počelo još sredinom devetnaestog stoljeća, 1850. godine, kad je Giovanni Montanari otvorio parni mlin. To nije bio običan mlin, u njemu se mljelo žito, ali i proizvodilo pet vrsta brašna vrhunske kvalitete. I logično je bilo da iz tog brašna nikne i proizvodnja maništre. Montanari je tako postao prvi šibenski “kralj maništre”. Njegova manufaktura nalazila se između crkve svetog Dominika i današnjeg Azimuta, u onom dijelu grada gdje je i kamen mirisao na more.
Kad bi dani bili sparni, a radnici bi otvarali prozore, čitava okolica bi vonjala na maništru koja se sušila. Djeca bi se igrala oko radionice, i kažu da su znala kriomice ući unutra i gledati kako dugačke trake tijesta vise kao svileni zastori. Montanarijeva maništra, prema nikad zapisanim pričama, bila je poznata i izvan Šibenika.
Poslije njega pojavili su se i drugi: Mate Zorić i Ante Zorić, vrijedni ljudi koji su u svojim malim pogonima proizvodili do 150 kilograma maništre na dan. To su bile radionice gdje se sve radilo rukama, uz pomoć jednostavnih strojeva i velikog znanja i truda. Maništru je pravila i obitelj gradonačelnika Ante Šupuka na Starom pazaru. A kad se u priču uključio Vicenzo Inchiostri, koji je podigao prvu električnu tvornicu maništre na mjestu današnjeg Krešimirova doma proizvodnja se značajno povećala. Tako je maništra, malo po malo postala važna spiza u životu Šibenčana.
No, najznačajnija pojava tog vremena bio je Stipe Šare. On je bio ono što bi se danas zvalo veliki poduzetnik. Njegova tvornica, smještena preko puta Starog pazara, tamo di je danas parkiralište, bila je pravo čudo za ono doba. Proizvodio je tri tone maništre dnevno! Zamislite taj ritam, buku strojeva, puno brašna, vreće koje su se tovarile na karove…
Šibenik je tada živija od maništre. Nije bilo kuće u kojoj se nije kuvalo a gotovo sve je to izlazilo iz Šarina postrojenja.
Ali kako to obično biva, što se brže penješ, to je pad dublji. Nakon Drugog svjetskog rata sve se prominilo. Komunističke vlasti 1945. godine optužile su Stipu Šaru za suradnju s okupatorom. Iako su postojali dokazi da je pomagao partizanima i zbog toga bio zatočen na Molatu, istina tada nije imala previše vrijednosti. Tužitelj mu je bija glavom i bradom Jakov Blažević, isti onaj koji će kasnije suditi blaženom Alojziju Stepincu. Stipe Šare završija je u zatvoru, osuđen na 5 godina proveo tamo nekoliko mjeseci, i izaša jer je bija star, 69 godina.
Ali njegov sin Frane nije ima tu sriću. Zatvoren je u Staroj Gradišci sve do 1948. godine. Tvornica je u međuvremenu nacionalizirana, oduzeta “u ime naroda”. Ozakonjena otimačina. Strojevi su još neko vrijeme radili, ali bez prave volje, bez srca onih koji su ih pokretali. Godine 1965. konačno su utihnuli, i Šibenik je prestao biti grad maništre.
Nakon više od sto godina, grad je izgubio svoju maništru, a dobio dim drugih tvorničkih dimnjaka. Novi svit je dolazija, željezan, bučan i hladniji. No, među starim Šibenčanima priča o Šari ostala je živa, kao podsjetnik da se sve može oduzeti osim sjećanja.
Tek nakon 1990., nasljednicima Šarinih vraćen je veći dio oduzete imovine.
Danas, kad prolazim kraj onog parkirališta di je nekad bila tvornica, pomislim kako bi bilo lipo da se iz kakvog prozora opet osjeti miris svježe sušene maništre. Da se dica opet okupe, gledaju i smiju, kao nekad. I da se, makar na trenutak, vrati onaj osjećaj jednostavnosti — kad se život mjerio toplinom ručka, a svaka kap znoja imala smisla.
Šibenik je možda prestao biti grad maništre, ali nije prestao biti grad svojih priča. Jer iako su nestale tvornice, i iako su mnogi od onih ljudi odavno otišli, ostala je uspomena: na jaje u šorbulu, na lonce što su cvrčali u dvorištima, na ruke što su misile tisto. Ostalo je i sjećanje na juhu, pravu goveđu s debelim špagetima koja me je čekala nakon škole. teško bi klizila niz grlo, jedva bi izija jer san mora.
Kako se to u pravilu u životu dogodi, sada mi je juha prava likarija, a maništru guštan birat, a jaja mogu izist na mali milijun načina.
Ima maništra još jednu svoju šibensku crtu. Ne kao hrana, nego kao riječ. U Dalmaciji se govori manistra ili manestra, a u Šibenčanu kažu maništra. Sačuvalo se to i traje i danas. Netko će reći paštafažol, a ka dite san sluša maništra i fažol. Je paštašuta, ali je i maništra usuvo.
S maništrom nas koji smo išli na Baldekin u osnovnu školu, danas Tina Ujevića, veže nas jedan stari vic iz 1970.ih godina. Stoje dvije maništre, a pitanje je koja je maništra muška, a koja ženska. Odgovor znate, zar ne … muška je maništra s jajima. Smijali smo se takvim vicevima, a danas to zovu dad jokes.
Piše: Ivica Poljičak
