Pinice su 1950.ih bile jedan od zaštitinih znakova Krešimirova grada. Povezivale su morskim putem Martinsku sa Šibenikom. Zapravo, bile su dio morske jadranske turističke ceste od Biograda, odnosno Vodica do Šibenika. Posebice su bile popularne 1960.ih jer su u to vrijeme Šibenčani ljeti masovno odlazili na kupanje na Martinsku. U pinicama su se tada prebacivali autobusi, kamioni, automobili najvećim dijelom stranih turista koji su otkrivali hrvatsku obalu za ljetni odmor te naposljetku Šibenčani koji su osvježenje od vrućina u srpnju i kolovozu tražili na najbližem gradskom kupalištu na Martinskoj. Tako je bilo sve do 27. srpnja 1966. kada je svečano pušten u promet Šibenski most. Preko mosta su prošli prvi automobili, a tog jutra u 8 sati na posljednju plovidbu na relaciji Martinska Šibenik zaplovila je pinica. Na pristaništu ispred svetog Dominika u Docu spustila se zadnja cima, ugasila makina i zatvorila jedna bogata šibenska priča.
100.000 putnika na pinicama
Uoči izgradnje mosta, početkom 1960.ih, piše u tadašnjem Šibenskom listu, kako se automobilski promet od Martinske do Doca odvija na „splavi“ te da su tijekom „ljetne sezone dvije splavi Autotransportnog poduzeća prevezle iz Šibenika do Martinske oko 100.000 putnika. Bilo je dana kada su splavi prevozile i oko 350 automobila i više od 2.000 putnika“. Tomu svakako valja dodati da je u to vrijeme automobilski promet na Vanjskom bio dvosmjerni te da još uvijek nije bila u funkciji prometnica od Gospe vanka grada preko tržnice do ulaza u bolnicu.
Što su pinice? Šibenčani su tako zvali mini trajekte ili motorne splavi koje su prevozile automobile, kamione, autobuse i naravno putnike od Doca do Martinske. Pinice su premošćivale Jadransku magistralu koja se tu prekidala. Alternativa je bila puno dalja, autom bi trebalo starom cestom do Skradina, pa su vozači rađe birali pinicu. Kada je Martinska bila najpopularnija znale su biti velike gužve i automobilske kolone, bilo u Šibeniku ili pak na cesti sa strane Martinske. Ali nije uvijek tako bilo, u početku je automobila bilo malo, a i pinice su bile manje.
Američki Chevrolet na pinici Učka
O pinicama sam slušao od starijih, gledao sam ih na fotografijama. Najstarija se zvala „Marija M.“ i ona je vozila na samom početku 1938. godine kada je trebalo prve stare modele automobila prebaciti s jedne na drugu stranu obale. Sljedeća se zvala „Učka“ i tu krije jedna zanimljivost.
Istražujući u Hrvatskom državnom arhivu, pronašao sam staru crno-bijelu fotografiju koju je u travnju 1952. godine uslikao Milan Pavić, poznati hrvatski fotograf. Sigurnom je rukom uhvatio trenutak tadašnjeg ritma života u Docu.
Na njoj je u prvom planu pinica „Učka“, a u njoj ukrcan američki Chevrolet. Za dva automobila premalo prostora, ali za konja koji se na slici vidi još uvijek ima mjesta. Ta se pinica službeno zvala „motorna splav“. Vidimo da je riječ o drvenom brodu ravne krme iz čega se može zaključiti da nije niti gajeta, niti leut, niti bracera. Na krmi je improvizirana kapunjera, a na provi je „papuča“ kao na pravoj splavi ili malom trajektu. Vidimo da je tada dolački nasip još u funkciji pristaništa. Poslije su pinice pristajale na obali nasuprot bivše peškarije.
„Učkom“, koja je poslije promijenila ime u „Martinska“, je upravljao Skradinjanin Krešo Bubalo i to 1948. do 1957. godine kada je prešao voziti „Zlarin“.
Na staroj fotografiji dokumentirano je još detalja poslijeratnog Doca. Nasip ispred Kvartira i stare škole betoniran je i asfaltiran tek 1979. godine uoči održavanja Mediteranskih igara. Danas je tamo privezano puno brodica domaćih ljudi i suhi vez. Na tako malo prostora, danas se tamo odvija gusti automobilski promet, parkiralište je uvijek puno,
štekati kafića i restorana ljeti su puni, brojni su šetači i turisti, a u dućanu se kupuje hladno pivo koje se ispija u neposrednoj blizini. Na prvi pogled puno kontrasta, ali i mediteranske zbijenosti u isto vrijeme.
Prepoznatljivi i unikatni Ćipe
Kampanel svetog Križa i prvi red kamenih fasada od stare škole do male kuće na rubu fotografije, u kojoj je sve do smrti živio poznati gradski roker Ćipe, ostao je isti. Međutim, stanari više nisu isti.
Ništa nije namješteno, ništa nije glumljeno, Pavić je iz ruke napravio fotografiju koja je postala dokument jednog vremena.
Ćipe, tako su ga svi zvali, rodio se 1951. Tek kad se preselio na drugi svijet 2018. godine, gledajući njegovu šonetu, po prvi puta sam vidio njegovo ime i prezime: Žarko Vukojević. U odnosu na njegov prepoznatljiv i svima znan nadimak Ćipe, potpuno sporedna informacija.
Prepoznatljiv, unikatan od momenta kad sam ga prvi put vidio na štekatu Golda jednog ljeta početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Ista frizura, Ray-Ban zelene naočale, rabatinke i đilet, dugokos i mršav. U svoje vrime i čizme kaubojke: prototip gradskog rokera. Jednom smo se sreli uz otočić Dugi, lovili smo lignje, bio je rujan ima tome najmanje dvadesetpet godina, Ćipe je u noćnoj teškoj morskoj tišini pustio na kazetofon, a što drugo nego teški rock. Nikad prije, a ni poslije nisam imao takav ugođaj jesenske noći na moru.
Ćipe je uvijek bio dobre volje, najčešće ispred vrata do mandraća, sa osmijehom i pitanjem “Ive, kako si”, stali bi malo popričali … uvik dobro frende, reka bi umisto pozdrava.
Ćipe je kao roker izvana i duboko iznutra postao autentičnim licem raznolikosti šibenskog Doca.
Ćipe je partija, ali svejedno prolazeći kraj njegovih škura i dalje čujem zvukove roka i vidim njegov lik premda se on preselio na druga prostranstva. Ćipe je postao dio dolačkog duha koji se pamti.
Pinice su bile most preko mora, a Ćipe je povezivao ljude
O pinicama i Ćipi tako doznajemo iz priča drugih, onih koji su iz poznavali. Njihov život u gradu još vidimo na fotografijama. Ćipe nije bio mornar na pinici, plovio je on dalekim morima da bi se na kraju skrasio u Docu. Tamo je dočekao posljednju postaju. Baš kao i pinica svoju posljednju plovidbu ujutro u osam sati 27. srpnja 1966. godine.
Pinice su bile most preko mora, a Ćipe je povezivao ljude. Oboje su simboli grada koji nije imao luksuzne marine ni široke prometnice, ali je imao srce i svoj đir.
Danas, dok turisti pune štekate, a automobili gužvaju uske ulice, zastanem ponekad na obali, zagledam se prema Martinskoj. Pokušam dotaknuti vrime koje je prošlo, premda nevidljivo i tiho još živi u nama.
Piše: Ivica Poljičak
