Iz škafetina Ivice Poljička svake nedjelje donosimo kratke priče o gradu kakav je nekad bio i kakav je danas. O prošlom, nesvršenom, vrimenu u nama.
Prvi hod Baldekinom
Od stvari koje su ostale upamćene iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, a mijenjale su sliku svijeta, poput slijetanja na Mjesec, prvih olimpijskih igara masovno praćenih na televiziji, glazbe za pamćenje nakon kojega zabave više nije bila kao prije… izvorno se gotovo ničega ne sjećam. Premda sam rođen baš u tom desetljeću, moje sjećanje na to vrijeme manje sliči na stvarnost koja se zbila, a više filmu kojem su izblijedjeli rubovi, više se nazire nego vidi. Prvo djetinjstvo mi se u glavi sačuvalo u kratkim, izdvojenim prizorima, kao da ih je netko ručno retuširao i pohranio u moždane arhivske ladice u kojima se više sačuvani osjećaji i dojmovi, a manje čvrste činjenice.
To su slike koje, čini se, nisu bile važne nikome osim meni. Nitko ih drugi nije mogao pamtiti na isti način, ako ih je uopće pamtio. Nisu bile ni velike ni približno povijesne, ali su meni bile sve. Naravno, tek poslije sam uvidio da je to dio kolektivne gradske memorije. Takav je i doživljaj Šibenika iz mog najranijeg djetinjstva, omeđen dvorišnim zidovima, ljudima iz susjedstva, pogledom na plavi i crveni neboder koji su tada izgledali daleki i pomalo strani.
Sjećanja iz priča drugih
Naknadno, s vremenskim odmakom, od starijih sam slušao o događajima iz tog ranog razdoblja. Priče su bile najčešće vedre, smiješne, s puno smijeha oko stola ili na terasi uz opuštene ljetne večernje ćakule. Priče koje su se prepričavale s nostalgijom i preuveličavanjem, kako to već ide. No, meni to nikad nisu bila izvorna sjećanja — to su bile slike iz pogleda drugih. Kao kad ti netko ispriča film koji nikad nisi gledao, pa kasnije počneš vjerovati da si ga ipak negdje vidio.
Pričali su o tome kako su se astronauti iskrcali na Mjesec i kako je jedna starija susjeda tvrdila da to nije moguće. Govorila bi, smrtno ozbiljna, da joj to više ne spominju: “To nije istina, nemojte me zafrkavat.” Gledala bi s nevjericom u crno-bijeli ekran, kao da će iz njega iskočiti istina koju nije spremna prihvatiti.
Spominjao se i Abebe Bikila, onaj nevjerojatni etiopski maratonac koji je osvojio olimpijsko zlato trčeći bos — najprije u Rimu, pa onda ponovno, ovaj put u tenisicama, u Tokiju. Znam da mi je tada bilo teško zamisliti zašto bi netko trčao 42 kilometra, još k tome bos, i zašto bi to itko gledao. Ali činio je ljude tih godina ponosnima i nije ni bilo važno otkud je, već kako je trčao. Njegova osobna tragedija, nakon velikog uspjeha i planetarne popularnosti, prometna nesreća nakon koje je ostao paraliziran u donjem dijelu tijela dala je spominjanju njegovog imena posebno značenje.
Puno se pričalo i o boksaču kojem ime nisam mogao zapamtiti — Cassius Clay, pa Muhammad Ali. Mijenjao je ime, stil, pravila. Nisam znao što da mislim, a stariji su mi govorili: “Pričekaj da odrasteš. Sve će ti bit jasno.” I stvarno, s vremenom je postajalo jasnije. Ne samo ono što se događalo, već i zašto je bilo važno.
Prve slike koje sam zapamtio
Nisu to bile povijesne vijesti. Nisu to bili naslovi. Bile su to svakodnevne stvari, dječaka rođenog na Baldekinu, detalji koji su se urezali jer su bili prvi.
Sjećam se prvog “Fiće” u našem susjedstvu. Bio je bijel, s vratima koja su se otvarala prema naprijed. To mi je bilo potpuno fascinantno. Taj auto je dolazio i odlazio kao da je iz budućnosti. A malo kasnije, pojavio se i Volkswagenov kombi, svijetloplavi, duguljast, pomalo nespretan, ali meni čaroban. Vlasniku je u prvom je redu služio za odlazak u vinograd u Donje Polje, ali meni je to bilo potpuno nebitno. Ako se dobro sjećam to bio prvi auto u kojem sam se vozio. Nisam sam mogao ući, trebalo me podignuti, ali taj osjećaj sjedenja u vozilu koje se miče, s pogledom kroz prozor na zgrade koje nestaju unatrag…blago kazano nezaboravno.
Ipak, od svega, možda najjače ostaje u meni slika dana kad je otac, potkraj šezdesetih, donio kući crno-bijeli televizor. Bio je to naš prvi televizor, u podstanarskoj sobi, na malom stoliću kraj zida. Bio je velik, težak, s antenom koju si morao svaki čas okretati da uhvatiš bolji signal.
Prvi crtić koji sam gledao bio je Pixie and Dixie. Ne sjećam se radnje. Ne znam tko je koga ganjao, ni tko je bio dobar, a tko lukav. Pamtim kako sam se osjećao. To je bila čarolija. Pokretne slike. Kao da si otvorio prozor u drugi svijet.
Nisam znao objasniti što me toliko privuklo, ali znao sam da sam vidio nešto što nikad više neću gledati istim očima. Taj prvi susret s televizijom, s tom kutijom iz koje izlazi priča puna slika i glasova, to je bilo moje djetinje čudo. I bio sam sretan što ga mogu gledati dok sam još dovoljno mali da ga doživim kao čaroliju, a ne naviku.
Vrijeme koje se ne vraća, ali ostaje
Danas te slike više nisu oštre. Neki dijelovi su izblijedjeli, neki su možda izmijenjeni godinama. Možda sam neke stvari nehotice izmislio, a da toga nisam svjestan, spojio više dana u jedan, više lica u jedno. Ali osjećaj ostaje isti. Bio je to svijet koji sam tek počeo razumijevati, ali sam ga upijao svim osjetilima.
Dok su se odrasli bavili velikim stvarima, ja sam bilježio male. I baš te male slike su danas ono što najviše vrijedi. Jer nisu povezane s datumima, nego s mirisima, dodirima, zvukovima, pogledima.
Razumljivo, zato meni šezdesete nisu prvenstveno veliki događaji očima svijeta odraslih. Pamtim ih po svijetloplavom kombiju. Po Pixie and Dixie. Po susjedi koja ne vjeruje da je čovjek sletio na Mjesec. Po maloj sobi u kojoj je televizor postao prozor u svijet. Po teškim dvorišnim zelenim vratima koja su osim izlaza na ulicu bila i vrata za put u život. Po djetinjstvu koje je još bilo crno-bijelo, ali zapravo u boji.
Ivica Poljičak
