Sredina je sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Osnovne škole su pune djece, puno cike, trke, veranja svake vrste, a onda s tim i neizbježnih padova. Malo je tko da nije imao friža po koljenima ili rukama. Asfaltom su bile pokrivene samo glavne gradske prometnice i ulice, a izvan toga puno je lakše bilo zapeti, pasti… Dugi rukavi i nogavice, s dolaskom jeseni prekrili bi ogrebotine i poneku modricu, međutim, znalo je biti šivanja i punata, pa i lomova.
Nije za hvaliti se, kad bolje razmislim nitko od toga nije radio veliku dramu. Osim onoga kome se tako nešto dogodilo.
Eto, ostala je i moja dogodovština od dva punta. Te jesenske večeri, za sva vremena upamtio sam visoke, nakošene borove duž ogradnog bolničkog zida i borove iglice na trotoaru po kojima smo gazili dok smo hodali prema bolničkom ulazu, prema teškim pokretnim željeznim vratima. Tek što smo zakoračili kroz vrata glavne bolničke zgrade zapuhnuo me je teški miris dezinficijensa. Moj prvi susret s bolnicom. Dječji dispanzer se ne računa. No, sve je započelo sasvim neočekivano, kako se u pravilu to i događa…
Film „Dnevnik Ane Frank“ bio mi je iznimno napet za gledanje. Još nisam pročitao knjigu i nisam znao za tužni kraj. Te večeri nisam film uspio pogledati do kraja, prekid je bio potpuno neočekivan i bolan i nije imao nikakve veze s filmskom pričom.
U kuhinji, dijagonalno suprotno od TV-e, nalazio se stari otoman, koji je ubrzo nakon te večeri promijenio adresu. Odvezli su ga baki na selo. I dan danas tamo stoji napušten, baka je već dugo napustila ovozemaljske životne staze. Ležeći na tom otomanu, uspio sam upiti svu filmski napetost u sebe. Osjećao sam nemir i u jednom trenutku krajnje nesmotreno zamahnuo glavom i snažno udario u oštri rub zaglavlja. Udarac u sami drveni vrh na špic, gdje se spaja dužina i visina stražnje strane, otomana koji mi je služio samo kada bih gledao poneki film ili televizijsku seriju koje su u to vrijeme bile popularne. Trenutno sam osjetio jaku, oštru bol, jauknuo sam i jedva suspregnuo suze. Od mene su se jedino majka i otac više prepali, odmah su se ustali od stola i imali su što vidjeti. Kosa je na stražnjem dijelu glave već bila ljepljiva od krvi. Brza dezinfekcija rakijom samo je pojačala bol, a rana je dodatno pekla. Pokušaj brzog zaustavljanja krvi nije odmah dao rezultata, bijela gaza vrlo brzo bila je sva krvava. Majka je ručnikom pritiskala stražnji dio glave ne bi li krv prestala, a još više je roditelje zabrinula dubina rane i oteklina koja je pojavila. Zaključili su trebam na prvu pomoć, neka liječnik vidi što s ranom, da ne čekamo jutro.
Na ranu su stavili novi zavoj, otac je u rukama nosio ručnik, stisnuo sam zube i osjećajući pulsirajuću bol zaputili smo se pješke u bolnicu. Nismo imali telefon za zvati prvu pomoć, a nismo imali ni automobil. Takva su vremena bila. Išlo se na noge. U tih petnaestak minuta hoda od kuće do dežurne kirurške ambulante, krv je prestala teći, a to me ohrabrivalo da će liječnik samo ranu pregledati, dobro previti i pustiti me kući. Tomu su se suprotstavljale misli koje sam preuzeo od roditelja, oni su odmah rekli da je rana velika i da će trebati zašiti. Plašila me pomisao na to.
Čim smo stigli u čekaonicu otac je pozvonio na okruglo zvono, ispod koje je na flasteru pisalo „zvono“. Za nekoliko sekundi vrata je otvorila medicinska sestra i uvela nas u ambulantu. U središtu je bio pokretni ležaj presvučen crnim, a preko kojega je dvije trećine dužine bila bijela plahta, a ispred njega dvije drvene skaline koje su omogućavale nižima rastom da se na njih popnu prije negoli sjednu i potom legnu na ležaj. To sam i napravio nakon što mi je medicinska sestra rekla da sjednem. Smireno je odvila zavoj, samo je rekla da nije ništa opasno te da će sve biti dobro. Telefonom je pozvala dežurnog liječnika.
Tek što je ušao, ne htijući biti prijekoran, liječnik je naglasio, kako sam ga prekinuo u gledanju „Dnevnika Ane Frank“ i to taman u trenutku kada je najuzbudljivije. Otac je samo dodao da smo i mi gledali film, više da razbije ozračje napetosti, prije nego što liječnik kaže u kakvom je stanju rana.
Pogledao je kratko, prstima dodirnu krajeve rane i rekao sestri da obradi ranu i pripremi za šivanje. Osjetivši moj strah, rekao je da će malo boljeti, ali da to mogu izdržati. Još je dodao da moram biti miran i da nema plakanja. Za dvadesetak minuta sve je bilo gotovo. Sestra je obrijala uz rub rane, a liječnik zašio dva punta. Sve se odigralo iza mene, ništa nisam vidio, tek sam osjetio svaki dodir i ubod. Bol sam izdržao, bez komentara i suza; poslije sam bio ponosan sam na sebe što sam to sve izdržao, kao da sam odrastao muškarac.
Na kraju, nisu mi, kako sam očekivao, zamotali glavu. Na svježe zašivenu ranu stavljena je četvrtana gaza, a preko nje elastična bijela mrežica oko glave koja ju je pridržavala. Iz daljine je izgledalo kao da je indijanski povez i da samo nedostaje pero.
Kad smo izašli van, zrak je bio hladan i mirisan, pun vlage i zemlje. Negdje u daljini čuo sam zvuk vlaka, a iznad borova se već hvatao tanak mjesec. Ćaća je hodao uz mene. Nismo puno pričali, nije ni trebalo. Samo smo koračali po borovim iglicama što su tiho šuškale pod nogama.
Osjećao sam se umorno, ali nekako sigurno. Kao da je sve opet na svom mjestu. I dok smo se udaljavali od bolnice, pogledao sam još jednom prema onim svjetlima iza zida, prema onim visokim nakošenim borovima i pomislio da ću ih zauvijek pamtiti, baš takve, visoke i tihe, kao čuvare jednog malog dječjeg straha što se te večeri pretvorio u mir.
Bili su to moji prvi i zadnji punti u živo vrijeme odrastanja. Poslije ih više nikad nije bilo.
Naravno, sutradan sam očekivao poštedu, mislio sam da ću moći ostati kući i da neću u školu. Međutim, majka je bila nepopustljiva. Trebao sam u školu, da ne gubim nastavu kako je rekla. Taj sam dan bio u središtu pozornosti, svima sam objašnjavao što se dogodilo, opisivao kako to izgleda da ti šivaju punte, a dobio sam nadimak Indijanac. Trajalo je jedan dan. Taj dan i nikad više. Osim mene toga se sigurno više nitko ne sjeća. Bio je to drugi razred osnovne škole.
Kirurška ambulanta davano, davno nije u glavnoj bolničkoj zgradi. Prepoznatljivoj kamenoj kući koja tamo nepromijenjeno stoji od 1883. godine. Nema Šibenčanina koji ne zna za nju. Nema ni visokih nakošenih borova. Ostao je bolnički zid i stara bolnička glavna zgrada. Isti kamen koji su u svojim rukama držali meštri koji su zidali zgradu daleke 1883. godine.
Piše: Ivica Poljičak
