Postoje slike koje se zauvijek urežu u pamćenje, one koje ne blijede ni pod navalom godina. Nisu to veliki događaji ni važni povijesni trenuci, nego mali osobni bljeskovi koji ostaju negdje u nama, kao svjetlucanje u staklu djetinjstva.
Jedna od takvih slika, sačuvana iz prvog razreda osnovne škole, kao da je jučer: pješački prijelaz na Baldekinu, kod plavog nebodera. S druge strane je kuća Grubišić koje već dugo nema. Sestra me vodi za ruku, cesta je široka, nova gradska prometnica. Rado bih potrčao, a me s druge strane čeka nešto sasvim novo: gradska knjižnica. U tom trenu započelo je jedno prijateljstvo koje traje do danas.
Sjećam se vrata knjižnice i metalnog mehanizma koji ih je sam zatvarao. U ono vrijeme čudo tehnike koje kao dijete pomalo plašilo jer su se vrata brzo zatvarala. Sjećam se i uskog stubišta kojim smo se penjali do dječjeg odjela, mirisa knjiga i tišine koja je imala neku posebnu boju. I prve slikovnice koju sam uzeo u ruke: „Kositreni vojnik“.
U toj Andersenovoj priči o malenome vojniku bez jedne noge, koji se ne predaje sudbini ni kad završi u plamenu, bilo je nečeg što me kao dijete dirnulo do suza. Možda je to bio prvi susret s pojmom postojanosti, hrabrosti i vjernosti. Osjećaj da i u malenom, skromnom liku može biti čitav svijet dostojanstva.
Tako je sve počelo. Knjižnica u plavom neboderu postala je moj drugi svijet.
Najprije slikovnice, potom knjige iz legendarne „Biblioteke Vjeverica“: Družba Pere Kvržice, Kekec, Čudnovate zgode šegrta Hlapića… Svaka knjiga bila je prozor u neki novi svijet, a plavi neboder velika kuća za knjige.
Neboderi koji su mijenjali lice grada
Plavi neboder, ta šibenska okomica od četrnaest katova prepoznatljiva s mora i kopna, nije bio samo neboder. Bio je simbol jednog vremena, odvažnosti i novih početaka.
U „Šibenskom listu“ s početka 1959. godine zapisano je:
„U prvoj etapi gradit će se dva nebodera. Prvi će biti smješten na prostoru skladišta drva ‘Tehnomaterijala’ na Baldekinu, a drugi odmah do njega, prema željezničkoj pruzi.“
Tako su nastali crveni i plavi neboder, djelo arhitekta Dinka Vesanovića, koji je u tadašnjem Šibeniku planirao čitav niz modernističkih zgrada. Od šest planiranih, izvedena su samo dva, ali su upravo oni postali vizualni znak prepoznatljiv na kilometre.
Bilo je i otpora, jer Šibenik je to. Jedni su tvrdili da čovjeku nije mjesto na četrnaestom katu, drugi da će neboderi zakloniti pogled na zaljev. No, Vesanovićeve zgrade i danas stoje kao svjedočanstvo vremena u kojem je Šibenik hrabro kročio prema modernosti.
Plavi je useljen sredinom 1964. godine, a dvije godine kasnije u njemu je svoj dom pronašla Gradska knjižnica „Juraj Šižgorić“. Od tada u njezine je prostore kročilo bezbroj djece, učenika, studenata, istraživača i zaljubljenika u knjigu. Sve do preseljenja u novu knjižnicu na Poljani.
Od Narodne kavane do Vitićeve zgrade
No, ta priča ima i drugu stranu.
Na mjestu današnje knjižnice na Poljani nekad se uzdizala Narodna kavana, zgrada iz 19. stoljeća koja je bila daleko više od ugostiteljskog prostora: bila je kulturno i društveno središte Šibenika. Tamo je 1866. godine osnovana Narodna slavjanska čitaonica, preteča današnje knjižnice i simbol narodnog preporoda.
Nažalost, krajem pedesetih godina prošlog stoljeća kavana je srušena kako bi ustupila mjesto Domu JNA, čime je ugašeno jedno poglavlje šibenske povijesti.
U tadašnjem „Šibenskom listu“ iz siječnja 1957. zapisano je:
„Ovih dana vrše se pregovori između Narodnog odbora šibenske općine i Komande garnizona JNA Šibenik oko preuzimanja zgrade (u kojoj je smješteno kotarsko sindikalno vijeće i Narodni restoran) od strane Doma JNA, a koja će ubuduće služiti za potrebe ovog Doma…“
Bio je to znak da se priprema rušenje Narodne kavane, događaj koji će zauvijek promijeniti lice središta grada.
Knjižnica se vratila kući
Sudbina je, međutim, imala smisla za ironiju i pravednost.
Godine 2005., nakon Domovinskog rata i odlaska JNA, knjižnica se vratila upravo na to mjesto, na Poljanu, u Vitićevu zgradu od stakla i aluminija, koja u kontrastu s kamenom starog grada nosi duh modernosti.
Taj povratak bio je više od selidbe, bio je simbolički povratak kulture u srce Šibenika.
Obnovljenu zgradu Ive Vitića Šibenčani su prigrlili. U njoj se okupljaju generacije čitatelja, od najmlađih do umirovljenika. Knjižnica je postala jedno od najživljih mjesta u gradskoj jezgri. Prostor susreta, predavanja, izložbi, razmjene ideja i tihog čitanja. Nadamo se da će krajem godine, povodom 20.-te obljetnice useljenja biti završena energetska obnove zgrade i da će ponovno otvoriti vrata Šibenčanima.
Knjižnica kao srce grada
Nakon useljenja u novi prostor na Poljani, Gradska knjižnica „Juraj Šižgorić“ prodisala je punim plućima.
Od djece koja su ruci nosila prve slikovnice, do istraživača koji pretražuju arhivske novine… Svi su ondje kod kuće. Knjižnica nije samo prostor za posudbu knjiga, nego živo središte šibenskog kulturnog života, mjesto koje povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost.
A meni, i mnogima koji su odrasli u njezinom okrilju, ostala je duboka nit koja povezuje plavi neboder na Baldekinu i Vitićevu zgradu na Poljani.
To je nit koja povezuje djetinjstvo i zrelost, periferiju i središte, papir i kamen, prošlost i sadašnjost.
Jer, kako je Andersenov Kositreni vojnik ostao postojan i nepokolebljiv usprkos svemu, tako je i šibenska knjižnica postojana i svijetla točka u životu grada koji zna koliko knjige znače.
Put koji ne prestaje
Od plavog nebodera do šibenske Poljane nije samo put kroz grad, nego i put kroz život.
Put od djetinjstva do spoznaje da svaka dobra priča, baš kao i svaka dobra knjiga, uvijek nađe način da se vrati kući.
U hodu od šest do šezdeset godina, čovjek promijeni mnogo cipela, ali neke staze ostanu iste.
Jedna vrata su se zatvorila, druga otvorila, ali isti miris papira i isti šum stranica još uvijek drže čovjeka budnim.
I možda je to ono što ga u životu i spašava, da zna gdje je prvi put zastao pred svijetom koji miriše na knjige, tišinu i trajanje.
Piše: Ivica Poličak
