Lito je 1958. godine… Te je godine održan Prvi festival djeteta u Šibeniku. Na Vanjskom aute još voze u oba smjera, još nema novog pazara, a još nije izgrađena ni nova cesta od Gospe Vanka grada prema bolnici. Nema još ni zgrade Croatia osiguranja s live strane, a stari su je Šibenčani poslin dugo vrimena zvali DOZ. Opušteno se ide na noge jer auta još nema puno. Jedno usporenije vrime. Televizija je tek u povojima, puno je dice i ljudi vanka na ulici. Klima uređaji su u to vrime znanstvena fantastika. Ne triba ni govoriti kako se i u to vrime grintalo da je vruće.
Žega je, o tome svi pričaju, zaboravljajući kako je to očekivano u ovo doba godine. Do prije samo nekoliko dana pitali smo se gdje je ljeto, misleći da još nismo učinili prve banjade. A kad je ljeto onda se i ritam gradske svakodnevice promjeni. Škole do jeseni zatvore svoja vrata. Tko ima ode na vikendice, a većina ostalih traži osvježenja na nekoj od plaža, od otoka Murtera pa sve do Primoštena i Rogoznice.
Svi su na „fejsu“
Žega je bilo i prije, bilo je i šibenske mladosti na ljetnim banjadama, ali za razliku od danas bez interneta i facebooka. U hladovini borića ili tendi kafića na plažama gradske cure i mladići danas su zagledani u svoje mobitele, prelistavajući virtualnu zbilju na „fejsu“. Prilazeći im sa strane, prvo uočavam da ima više onih koji sjede jedni do drugih i tipkaju po mobitelu, od onih koji se gledaju u živo i razgovaraju jedni s drugima. Kažu da sve što nije na „fejsu“ kao da se nije dogodilo“. Stvorile su se nove navike. Zapravo, slušam da je facebook više za zreliju i stariju generaciju, a mlađi su na instagramu, tik toku.
Dobili smo internet, a nestala su lita koja smo živjeli 60ih i 70ih prošlog stoljeća. Oni koji su to proživili znaju o čemu pričam.
Topla pašteta i mlaka pomidora
Tribalo se pripremit za kupanje. Mater je spremila spizu, kupaće, šugamane, a ćaća bi osta u gradu jer je radija dvokratno. Polazak je bija poslin ručka. Na noge od Križa do Duboke. Prvo bi se ispod bora stavila plava deka sa dvi crne rige. Uvik ista deka. Borša bi se obisila na jednu granu da ne bi došli kakvi mravi. Još nisan zna plivat pa je još tribalo pazit na mene… Iz plićaka me tribalo tirat vanka, a onda smežuranih prstiju dobija bi na kruv namazanu paštetu. Virujen da svi znamo taj prepoznatljivi okus lita. Poslin je tribalo na noge kući. Navečer bi zaspa prije negoli bi dotaknija kušin.
Kasnije je došla Martinska i to nedjeljom. Jadrija, a onda Solaris. Nakon petog razreda, svakog dana, s prijateljima. Tisuću i jedan skok u more, na mali milijun načina…
Pojedinačni detalji mozaika ljetnih priča upućuje na zapis kolektivne gradske memorije kad se živjelo drukčije, s okusima i mirisima koji su postali timbar vrimena. Kako i priliči mladim danima, a svaka generacija u životu grada ima svoja mjesta, okuse i mirise koji pripadaju samo njima i o kojima će u zreli godinama pričati na večernjim ćakulama s prijateljima. Ljeta su tu uvijek puno življa od zima.
Gdje su se Šibenčani kupali u prošlosti
Osim na Martinskoj, Šibenčani su se kupali gotovo u cijelom zaljevu, od Batiđela ili kako neki zovu Batižela, pa do Paklene. Divlje kupalište Batiđeli svoje je ime dobila po nekadašnjim vlasnicima vapnare Batigielli koja se tamo kratko nalazila, a dalje prema gradu dio Šibenčana se kupao i na Banju. Kupalo se za ljetnih vrućina i u Dragi, gdje se danas nalazi autobusni kolodvor, prije nego li je nasuta uoči Prvog svjetskog rata. Na veliko se kupalo i podno brda Rogač, sve do nakon Drugog rata kada se podizala velika kamena obala, a posebice se spominje kupalište Matačić u Dumbokoj, sa više drvenih objekata na betonskim stupovima, koje je u funkciji bilo od početka 20. stoljeća do 1918. godine. Do Paklene je prevozila motorna brodica od mula Krke i natrag, a građani i šibenska mlađarija tamo su dolazili i na vesla. S vremenom i Martinska, kao spojno mjesto na Jadranskoj turističkoj cesti prema Šibeniku, gdje se promet automobilima nastavljao „pinicom“, postaje gradsko kupalište, naročito pedesetih godina, do izgradnje Šibenskog mosta 1966. godine kada naglo pada u zaborav. Naravno, bez Jadrije nezamisliva je priča o šibenskim kupalištima. Ona od 1922. godine, kada je utemeljena, preuzima na prvo mjesto kao najbolje gradsko kupalište. Sa svim mijenama, opstala je do danas i predstavlja mješavinu gradskog kupališta i vikend naselja, spoj više naraštaja Šibenčana, ali i onih koji su sada već druga ili treća generacija rođena izvan Šibenika, ali koji se i dalje osjećaju, barem jednim dijelom i Šibenčani. U tom je smislu Jadrija više od kupališta i više od vikend naselja.
Nakon izgradnje Šibenskog mosta ništa više nije bilo kao prije
Druga polovina 1960ih godina donijela je više promjena zbog kojih iščezavaju kupači iz šibenskog zaljeva: sagrađen je Šibenski most i Martinska gubi dotadašnji prometni značaj, a na drugom dijelu Šibenika podignuto je hotelsko naselje Solaris novi magnet za turiste ali i za Šibenčane. Tako je i Solaris dijelom postao gradsko kupalište. Uz to, vrijeme je to izgradnje vikendica što je dodatno ljeti raspršilo šibensku dicu od Pirovca do Rogoznice. Ipak, iz šibenskog je zaljeva kupače najjače potjerala zagađenost mora. Brojni kanalizacijski ispusti cijelog grada i Solarisa učinili su svoje, umjesto morske bistrine more je izgledalo smeđe i u takvom moru više nikome nije bilo do ljetnog osvježenja. Ostale su samo priče, „okus paštete i mlakih pomidora“.
Gradski kolektor donio preokret
Kada je sve 1980.ih sve izgledalo nepovratno izgubljeno, dogodio se preokret. Kada novi gradski povjesničari, neopterećeni dnevnom politikom i temeljeni na činjenicama, budu pisali o prijelazu 20.og u 21. stoljeće onda će najznačajnije gradsko komunalno ulaganje nedvojbeno biti izgradnja gradskog kolektora, sustava za pročišćavanje otpadnih voda. Danas ga malo tko spominje, ali bez njega ne bi bilo bistrog mora, bez kolektora i razgradnje TEF-a ne bi bio moguć Banj, nikada se ne bi izgradio hotel na Kulini i uopće ne bi bila moguća priča o Šibeniku kao novootkrivenom turističkom biseru. Vrlo smo se brzo navikli na čisto more i zaboravili kako je to nekada izgledalo.
Banj je liti pun, još više svita na Rezalištu. Živnula je Martinska, a kupača ima i u Dubokoj, Pakleni i u Kanalu svetog Ante. Čisto more nam je omogućilo da se možemo kupati gdje god poželimo.
Daleko smo danas od naslovne fotografije iz 1958. godine i Prvog festivala djeteta. Nismo samo stariji, nego se danas živi puno drukčije.
Dugo već Slavka više ne plovi prema Martinskoj, umjesto na Poljani i na Rivi sve se više gledamo u virtualnoj šetnji na „fejsu“. I okusi i mirisi su se prominili. Znači li današnjoj šibenskoj dici „topla pašteta i mlaka pomidora“ kao generaciji dice pedesetih i šezdesetih godina sad već stvarno prošlog stoljeća ili će kroz koju godinu njihove priče biti drukčije? To je već zapisano, samo dok prođe vrijeme. Ti okusi i mirisi djetinjstva odrede za cijeli život, samo što je potrebno sijedih vlasi da se to u punini osjeti. Tako je i s doživljajem grada i njegovih ključnih slika, kada se pojedinačne priče doživljavaju kao dio zajedničke gradske memorije s kojom se može poistovjetiti generacija Šibenčana koja to pamti.
Došao je kraju i 65. dječji festival. Skupili smo lipih godina i mi s njime. S jednom bitnom razlikom. Sve više pamtimo, a festival što ima više godina to je sve mlađi.
Piše: Ivica Pljičak
