Ralje nisu film koji se pamti po velikoj umjetnosti. Nisam upamtio niti jednu rečenicu koju bi spominjao desetljećima kasnije. Crte lica Roy Scheidera, glavnog glumca, ostale su nezaboravne, a to se isto odnosi na napetu, tjeskobnu filmsku glazbu koja je nevidljivo rezala mrak u kinu Šibenik. Filmske Ralje su nas, tako to vidim, uhvatile u trenutku života koji u nama ostane kao dio odrastanja. O Raljama se pričalo, bilo ih je nemoguće ne upamtiti.
Američku premijeru imale su 20. lipnja 1975. godine, a do nas su stigle godinu poslije, taman kad je ljeto opet bilo na vratima. U školi se tih dana nije pričalo samo o ocjenama i iščekivanju njihovog zaključivanja. Pričalo se o filmu o kojem se već nešto čulo, koji je dolazio s glasom da je strašan, napet, drukčiji od svega što smo dotad gledali.
Znali smo, naravno, svi mi koji smo odrasli uz more, da takvih morskih pasa nema u Jadranskom moru. Znali smo to i prije nego što smo se uspeli uz skale kina Šibenik. Znali smo to i poslije. Međutim, film nije pričao o činjenicama, probudio je u nama strah od nevidljivog ispod mirne morske površine. Tu se krila snaga Ralja. Film nije ulazio u publiku kroz razum, nego kroz napetost.
Jeziva filmska glazbu od nekoliko tonova koja je odjednom postala zvuk nečega što se približava. Kroz kadar mirnog mora koje više nije bilo samo more. Kroz slutnju da opasnost ne vidiš odmah, nego je samo naslućuješ. Ljeto je bilo u zraku, more nadohvat ruke, sve je puno života, a onda „doplovi“ film i u tu vedrinu ubaci jednu tanku crtu tjeskobe.
Danas bi se reklo da je to bio “must-see”, ali tada nismo imali te izraze. Mi smo jednostavno znali da se taj film mora pogledati. Već je sam odlazak u kino bio dio priče. Nije se film “upalio” pritiskom na daljinski. Nije bio dostupan kad god ti padne na pamet. Za film se moralo izaći iz kuće, doći u grad, stati u red, osjetiti onu živu nervozu pred blagajnom, onu bojazan da će karata nestati baš ispred tebe.
Sjediti u fotelji za film o kojem priča cijeli grad za dječaka koji polako izlazi iz djetinjstva bio gotovo znak da ulazi u neki ozbiljniji svijet.
A Spielberg? Tada nam je bio samo redatelj. O njemu ama baš ništa nismo znali. Tek ime na špici. Nije još bio mitska figura filmske povijesti, nije iza sebe imao onu auru genija koju će steći poslije. Bio je mlad autor na početku velike karijere. Nitko od nas tada nije mogao znati da gledamo film redatelja koji će poslije obilježiti desetljeća kinematografije. Mi smo samo gledali film koji nas je držao prikovane uz sjedala.
Od svega, godinama poslije, najviše pamtim nevjericu i napetost. Nevjericu da jedan film može tako upravljati publikom. Da se u mraku osjete trzaji, šutnja, stisak nelagode, pa čak i ono lagano kolektivno opuštanje kad opasnost, barem nakratko, prođe.
I onda, ono što je najzanimljivije, film nije završio s posljednjom scenom.
Završio je projekcijom, ali je u nama nastavio trajati.
Prvi susret s morem nakon toga više nije bio isti. More je i dalje bilo naše, poznato, pitomo, domaće. Znali smo svaki kamen. Ipak, negdje duboko, dok bi pogled odlazio prema pučini, film bi dozvao svoje slike. Na sekundu, na tren, tek kao bljesak. Razum je govorio jedno, mašta drugo. I upravo se u tom sitnom rascjepu između znanja i osjećaja događala čarolija filma.
Možda nije film za pamćenje na isti način kao veliki filmski klasici koji se proučavaju, analiziraju i stavljaju na vrhove popisa. Ali je film koji je promijenio nešto bitno u popularnoj kulturi. Pokazale su što znači kad film postane događaj, kad izađe iz kina i nastavi živjeti na ulici, u razgovorima, u novinama, u općoj atmosferi. Danas se često kaže da je bio prvi veliki blockbuster, a to zapravo znači da su Ralje otvorile jedno novo doba filma, doba u kojem film više nije samo priča na platnu, nego pojava koja zahvati čitavu publiku.
Nakon projekcije život se, naravno, vraćao svojim šibenskim stazama. Fliperi u Centra, kratka šetnja Poljanom, pogled na sat na kampanelu Gospe vanka grada, pa onda na noge kući na Baldekin. Sve je bilo isto kao i prije. I grad, ljeto, i večer, i put kojim se ide kući. Samo je u glavi još nešto radilo. Scene su se vrtjele, glazba odzvanjala …
Danas, kad se filmovi gledaju posvuda i u svakom trenutku, teško je možda do kraja objasniti što je nekad značilo kad jedan naslov stigne u gradsko kino. To nije bio samo izlazak. Bio je to mali događaj, tema tjedna, ponekad i tema čitavog ljeta. A Ralje su bile upravo to — film o kojem se pričalo, film koji se čekao, film nakon kojeg si još neko vrijeme drukčije gledao prema morskoj površini. Možda je baš zato ostao u pamćenju.
Jer neki filmovi ostanu zapisani u povijesti kinematografije.
A neki ostanu zapisani u osobnoj povijesti ljeta.
Ralje su, za mnoge od nas, bile upravo to.
Piše: Ivica Poljičak
