Vesna Parun rođena je 10. travnja 1922. na Zlarinu. Jedna je od najvažnijih predstavnica hrvatske književnosti 20. stoljeća te jedna od najprevođenijih hrvatskih pjesnikinja. Osim iznimnog književnog stvaralaštva, njezin život obilježili su teški ratni uvjeti, materijalne poteškoće i česte selidbe.
Školovala se u Šibeniku i Splitu, a početkom četrdesetih godina dolazi u Zagreb, gdje upisuje studij romanistike. Tijekom Drugog svjetskog rata živjela je u teškim uvjetima, radeći povremene poslove i često mijenjajući mjesto boravka između Zagreba, Splita i Sesveta.
Nakon rata nastavlja studij filozofije, kojeg zbog bolesti nije završila, te ubrzo objavljuje svoju prvu zbirku „Zore i vihori“, kojom se afirmira kao jedan od vodećih pjesničkih glasova svoje generacije.
Unatoč književnom priznanju, veći dio života suočavala se s nestabilnim stambenim prilikama i narušenim zdravljem. Dugo je živjela u Zagrebu, često mijenjajući adrese, a dio života provela je i u inozemstvu.
Posljednje godine života provela je u Stubičkim Toplicama, nakon teške ozljede 2000. godine. Preminula je 25. listopada 2010., a prema vlastitoj želji pokopana je na otoku Šolti.
Dobitnica je Nagrade „Goranov vijenac“ za cjelokupan pjesnički opus (1977.) i Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo (1982.).
Odlukom Gradskog vijeća Šibenika 2004. godine dobila je i Nagradu grada Šibenika za životno djelo, za izvanredne uspjehe u književnom radu.
Tom je prigodom izjavila:
„Hvala vam na nagradi, pozdravite sve u Šibeniku, na Zlarinu, na Prviću. Ja sam sav život ostala pučanka iz ribarske sredine. To je odredilo mene i moje pisanje. Zato i jesam uvijek bila ovakva, svoja.“
Piše: Ivica Poljičak
