S prvim danima proljeća, tek što bi prošao Uskrs, misli bi se začas prešaltale na ljetne teme. Dani su postajali duži, a školski sati sporiji. Trebalo je uspješno okončati školsku godinu, s sve češće bi pogledavali kroz prozor učionice i u sebi već bili negdje drugdje… na moru, na suncu, slobodni.
Jedva smo čekali trenutak kad ćemo se riješiti školske torbe, skinuti plave kute i uskočiti u ljeto kao u nešto zasluženo, gotovo svečano. Na kraju se više nije brojalo gradivo nego dani. Odbrojavali smo dok napokon ne bi došao taj dugo očekivani „zadnji dan škole“. Tako smo ga zvali kao da je riječ o nekom prazniku koji pripada samo nama. Dan dva bi nas svi pitali „s koliko si proša razred“, a onda bi počelo pravo vrijeme.
Na prvi pogled, svaki dan bio je sličan, a opet drukčiji. Igrali smo na male branke, one utakmice koje su bile samo nama važne i trajale dok nas ne pozovu kući. Znojnog lica, samo u kratkim gaćama, s tankim slojem zemljane prašine koja je lijepila na toplo tijelo. Puno trke i oponašanja velikih nogometnih zvijezda. Kasnije, poslije petog razreda, košarka je preuzela primat — basket na improviziranom igralištu uz garažu na kojoj se nalazio koš. Ploča od teške blažujke i košarkaški obruč izrađen i zavaren u nekoj od šibenskih radionica. Udarci lopte o beton i često međusobno dovikivanje bili su zvukovi ulične basketaške arene. Sve je bilo jednostavno i dovoljno.
Ruke su nam bile pune stripova koje smo tada zvali romanima i knjiga koje su nas vodile daleko od školske lektire. U njima smo živjeli druge živote, išli na putovanja bez karte i bez povratka. Prije spavanja, Karl May nas je vodio u svijet pustolovina. Old Shatterhand i Winnetou nisu bili samo likovi — bili su naši suputnici, naši uzori. Njihove riječi ostajale su s nama, kao male životne lekcije koje tada možda nismo do kraja razumjeli, ali smo ih osjećali.
Pamtiš takve rečenice, ali još više pamtiš trenutke u kojima si ih čitao. Police knjižnice u Plavom neboderu, tišinu među knjigama, miris papira. I onu malu iskaznicu koju bi, pri svakoj posudbi, pažljivo stavio u tanki kartonski džepić na posljednjoj stranici knjige. Kao mali ritual koji je značio da priča tek počinje.
Preko dana, Solaris je postajao naš ljetni dnevni boravak.
Takvog ga i danas vidim. Ne kao skup hotela i plaža, nego kao prostor djetinjstva. Prvo kucanje na vrata mladenaštva. Mjesto gdje počinješ vjerovati da je svijet beskrajan i da pripada upravo tebi. Bio je to osjećaj slobode koji se ne može objasniti, samo prepoznati. Cijeli dan bos, sav od soli, svijetle kose. Slobode koja nema granica, ni satova, ni obaveza. Tko je proživio, razumije o čemu govorim.
U to vrijeme nismo se bojali sunca. Ono je bilo naš saveznik, ne neprijatelj. Prije nego bismo napravili prvu banjadu, već smo bili preplanuli, kao da nas je ljeto obilježilo prije nego što je zapravo i počelo. Još dok smo išli u školu, čim bi obukli kratke gaće i rukave.
U Solarisu sam naučio plivati — od skala do skala. Te skale, od savijenih vodovodnih cijevi, bile su moja sigurna luka. Držao sam ih se čvrsto, kao da me poput kaića konopom vežu za kopno.
Tako je sve počelo. Polako, nesigurno, uz malo straha i puno želje. Dok se jednog dana nisam ohrabrio i zaplivao dalje, slobodnije. Pamtim bonacu, rukama pridržavam skale, nogama još uvijek tražeći dno, i gledam prema drugoj strani. Nije to bila velika udaljenost, ali meni je tada na trenutak sve izgledalo jako daleko. Ipak, pustio sam se, pomalo nespretno, više borbe nego plivanje. Srce je tuklo brže nego ruke. U jednom trenutku poželio sam se vratiti, uhvatiti opet onu istu cijev, onu sigurnost koju sam znao. Nastavio sam i onda, negdje na pola puta, strah je popustio. Tijelo se opustilo, pokreti su postali sigurniji, a more me više nije vukla. Kao da sam prvi put shvatio da neću potonuti.
Kad sam dotaknuo drugu skalu, nije to bila samo druga strana.
Bio je to prvi put da sam sam sebi dokazao da mogu dalje nego što mislim. Danas znam, nisam tada samo naučio plivati. Naučio sam prijeći vlastitu granicu. Ničeg važnijeg na svijetu od tog trenutka.
U to vrijeme ni najmanje mi nije značilo što sam, zapravo, četiri godine stariji od Solarisa. Rekli bi, generacija smo. U Solarisu je završetkom petog razreda osnovne škole sloboda dobila novu dimenziju. Došlo je pravo da na kupanje idemo sami, bez roditelja ili pratnje odraslih. To je bila velika stvar, znak povjerenja, ali i mala pobjeda. Za nas djecu s Baldekina izbor je bio jasan: Solaris.
Išli smo pješice, bez puno razmišljanja. Put je bio dio male avanture, ne poteškoća ili prepreka. Ponekad bismo okušali sreću s autostopom, više iz znatiželje nego potrebe. I tako, gotovo svakog dana — tamo i natrag. Bez umora, bez žaljenja. Samo s osjećajem da smo točno tamo gdje trebamo biti. Bio je dovoljan šugaman oko vrata i sendvič zamotan u aluminijsku foliju.
Tako su prolazila ljeta dok smo išli u osnovnu školu. Kasnije, kako su godine odmicale, ljeto me sve češće vodilo na Jadriju. Ali Solaris je ostao nešto drugo: temelj, početak, prva slika.
Solaris je svoja vrata otvorio 30. lipnja 1968. godine. Svilena vrpca simbolično je presječena na skalama hotela Jure, a iste godine prve goste primio je i hotel Niko. Od tada pa do danas ispisana je čitava jedna povijest.
Najstariji pisani spomen Šibenika datira iz 1066. godine. Devetsto godina kasnije, arhitekt Boris Magaš oblikuje ideju hotelskog naselja Solaris. Jedno vrijeme, jedan prostor, jedna vizija. Arhitektonski, to je bila jedna od najuspješnijih izvedbi hotela na hrvatskom Jadranu u drugoj polovici šezdesetih. Ali dok si dijete, ne vidiš arhitekturu. Vidiš boje, čuješ zvukove, pamtiš mirise.
Sjećam se mirisa krema za sunčanje koje su nosili gotovo svi stranci. Nama te kreme nisu trebale. Mi smo pripadali suncu na neki drugačiji način. Međutim, bili smo željni mirisa drugih svjetova. Ta krema bila je upravo to. Zvuk teniske loptice na zemljanim terenima između Jure i Ivana bio je jasan i ritmičan, kao neka pozadina ljetnih dana. Danas možda igraju veća imena, ali taj zvuk više nije isti. Sveprisutni simfonijski orkestar cvrčaka iz borove šume bio je svakodnevna zvučna fasada dok bi u hladovini igrali na briškule i trešete.
Hladna Coca-Cola iz limenke bila je pravi luksuz, trenutak koji se pamti. Koprivin šampon u maloj vrećici koju smo zubima trgali, a onda pod hladnim tušem oprali kosu. Naravno da nam to nije trebalo, ali nakon toga sebi bi bili jako važni. Skokovi u more na tisuću načina, svaki put s istim uzbuđenjem. I slušanje jezika koje nismo razumjeli, ali su zvučali kao dio nekog većeg, šireg svijeta koji se otvarao pred nama. Sve su to bile slike mladosti. Slike koje su se gasile tek s prvim jesenskim kišama.
S vremenom, kako godine prolaze, počinješ gledati drugačije. Manje srcem, više razumom. Počinješ prepoznavati i druge vrijednosti — povijest, arhitekturu, promjene. Plaže dobivaju novi izgled, gosti dolaze i odlaze. Ljudi stare. Mjesta ostaju, ali se mijenjaju.
Ipak, meni je i dalje dovoljna ona ista slika Solarisa kakvu nosim u sebi. Ne onakvog kakav je danas, nego onakvog kakav je bio. Ili možda kakav sam ja bio dok sam ga gledao.
Jedan prostor ispunjen svjetlom, vedrinom i osjećajem da je sve moguće. Jedan mali djelić beskraja koji traje.
Možda se zato tim mjestima uvijek vraćamo, makar samo mislima. Ne tražimo ono što je danas, nego ono što smo nekad tamo bili. U svakom tom sjećanju ostane dio nas koji nije ostario, koji još uvijek vjeruje u duga ljeta i beskrajne dane.
I zato Solaris nije samo mjesto, nego vrijeme koje nosimo sa sobom. Vrijeme koje nas, makar na trenutak, vrati onome što smo jednom znali biti. A to je ponekad više nego dovoljno.
Piše: Ivica Poljičak
