Premda brojem stanovnika nikada nije pripadao velikim gradovima, Šibenik je uvijek imao veliku potrebu za izlascima i pokazivanjem. U tome nikada nimalo nije zaostajao za drugima. Izaći na Poljanu, biti viđen, bilo je puno više od pukog večernjeg dolaska u srce grada. Bio je to čin pripadnosti, potvrda da si tu, da sudjeluješ u nečemu što se podrazumijevalo i što se nije dovodilo u pitanje.
Gotovo isto moglo bi se reći i za druge oblike gradske zabave, rado spominjane odlaske na plesove i, naposljetku, utakmice na koje su uglavnom išli muškarci. Neke od tih večeri i danas se ne samo prepričavaju, nego se pamte kao trenuci u kojima je Šibenik bio grad pomalo drukčiji i od samog sebe.
U svemu tome jasno se očitovao prepoznatljivi gradski puls. Ritam kretanja gradom, vidljivi znakovi života koje je donosio svaki novi naraštaj. Svaka generacija tražila je svoje vrijeme i svoje prostore, a po njima se i danas pamti. Čak i onda kada tih mjesta više fizički nema … kada su srušena, prenamijenjena ili jednostavno nestala.
Ti su prostori bili prolazni, ali osjećaj pripadnosti koji su stvarali bio je trajan.
O njima se i dalje govori, često s dozom nostalgije, ali i kao o načinu čitanja grada. Knjige koja nikada nije napisana, ali još uvijek ima svoju publiku.
Protagonisti tih vremena danas su već duboko zagazili u zrelu životnu dob. Neki su napravili i korak dalje, a dio njih u životu grada prisutan je samo u pričama, jer s njihove trajne adrese više ne dopiru nikakve vijesti. Ipak, trag koji su ostavili nije izbrisan.
Krajem sedamdesetih godina, kada sam pravio svoje prve korake na Poljani, imao sam snažan doživljaj važnosti toga mjesta. Ne samo kao lokacije izražene šibenske pripadnosti, nego gotovo kao da je sve ostalo manje važno. Poljana je tada bila, jezikom današnjice rečeno, gradski Facebook. Mjesto gdje se susreću poznata lica, gdje se čuju najnovije vijesti, gdje se prepričavaju “velike teme”, ali i sitnice … tko je s kim, tko je gdje viđen, što ima novoga.
Tu su se miješale riječi pohvale, osude, zafrkancije i podbadanja, tako svojstvene Šibenčanima, a sve se događalo bez žurbe, s osjećajem da imaš pravo biti tu.
Potreba za dolaskom u grad, za pripadanjem tom središtu, u velikoj je mjeri ostala u nama sve do danas. No istodobno, promijenilo se gotovo sve oko nas. Ovo je neko drugo vrijeme. Novi šibenski naraštaji donijeli su svoje đireve, svoje načine izlaska i druženja, s kojima se starijima nije uvijek jednostavno suživjeti. Ne zato što to ne žele, nego zato što se grad danas doživljava drukčije.
Ruku na srce, slušao sam slične priče još osamdesetih godina prošlog stoljeća, ali tada tek sa svojim prvim pravim mladenačkim koracima. Govorili su tada stariji Šibenčani o “starom Šibeniku” koji nestaje. O plesovima koje su u njihovo vrijeme organizirali veslači Krke, nogometni klub Osvit, vatrogasci, sokolaši i razna društva. Središte zabave bio je nekadašnji hotel Krka, a o tim se događajima u lokalnom tisku donosilo tek nekoliko redaka, uz nezaobilaznu tombolu ili lutriju.
Drugi svjetski rat brutalno je prekinuo Šibenčanima drage oblike zabave i druženja, a trebalo je vremena da zacijele rane koje je ostavio za sobom. Nakon toga dolazi baby-boom generacija, rođena između 1946. i 1964. godine, koja sa sobom donosi novu gradsku vibru, nove izričaje i mladenačku potrebu za dokazivanjem. Rock’n’roll kuca i na šibenska vrata.
Sačuvano je mnogo priča o prvim bendovima, a njihovi ključni akteri i danas iz prve ruke donose detalje koji zvuče magnetično. Šezdesete godine prošlog stoljeća bile su sve samo ne mlitavo i bezlično kretanje gradom. Rođeni nakon rata sve su manje pratili službena ideološka tumačenja, a sve više hvatali električne zvukove koji su dolazili sa Zapada.
S time se mijenjalo i kretanje po gradskim prostorima. Jedni od prvih plesova održavali su se u prostoru COKUD-a, na potezu od Medulića prema crkvi svetog Frane. Potom se u kući Inchiostri pojavljuje famozni Kutić. Svi koji su barem jednom bili unutra pamte grede stare kuće koje su se lagano ljuljale dok se plesalo. Rock’n’roll je bio u naletu.
Dok je Kutić, neposredno uz Poljanu, bio zimska oaza Polarisa, ljeti se plesalo ispred Partizana s Miovcima, odlazilo u Dubravku na Šubićevcu — nikada prežaljeni ljetni plesnjak. Disco generacija potom pronalazi nove prostore: Altu u veslačkom klubu u Docu, a naposljetku i legendarnu Gimnaziju — plesni parket koji je obilježio šibensku mladež rođenu šezdesetih i početkom sedamdesetih godina.
Za razliku od Kutića i Partizana, o kojima sam samo slušao, pripadao sam vremenu plesa u Gimnaziji. O tome se još uvijek priča, kao da ta priča nema svoj kraj.
Penjanje bezličnim stubištem u dvoranu Gimnazije nikome nije smetalo. Sivo, gotovo školski dosadno, vodilo je tamo gdje smo htjeli biti. Gore se ulazilo bez očekivanja komfora, ali s jasnom namjerom. Dvorana je bila puna kao šipak, a simbolična cijena ulaznice ispisana na običnom blokiću, kao da se ni ne radi o nečemu važnom. A zapravo jest.
Ozvučenje je bilo toliko jako da se, osim glazbe, nije moglo čuti ništa drugo. Razgovori su se selili na hodnik, u gusti dim i polumrak, gdje su se riječi miješale s dimom cigareta, pogledima i kratkim dogovorima koji su vrijedili samo za tu večer. Unutra se plesalo bez puno razmišljanja, a netko je uvijek čekao svoj sentiš. Tek nekoliko balada tijekom večeri, Dylanova Sara ili Ready for Love od Bad Companyja, bile su dovoljne da se prostor na trenutak stiša, da se netko primakne bliže, da se zapamti više nego što se tada moglo izgovoriti.
Ako je Poljana bila stalno otvorena knjiga grada, ples u Gimnaziji bio je kratko poglavlje koje se čitalo samo te večeri. Gimnazija je bila prostor trenutka: rasplesana tijela, pogledi, blizina, izgovorene, a još više neizgovorene rečenice stvarale su ozračje koje se događalo bez zapisa i bez ponavljanja. Ritmovi bez režije, puni nesputane mladosti.
Za djevojke je tada bilo normalno da se subotom moraju vratiti kući do devet, najkasnije do devet i po. Uostalom, disco u Gimnaziji nije trajao puno dulje od deset sati. Mogla je padati gusta zimska kiša, mogla je puhati olujna bura, ali subotom navečer Gimnazija je bila zakon. To se nije smjelo propustiti. Koliko god je iz subote u subotu bilo prepoznatljivo ista glazba, ples u Gimnaziji se iščekivao. Više od navike. Takva su bila vremena.
Tek sljedeća generacija postaje prava generacija noći. Njihovi izlasci počinju oko deset, a ljeti se protežu duboko u noć. U Vesla, u disco klubove izvan grada, na neka nova mjesta koja više nisu bila vezana isključivo uz grad.
Drago mi je sve to znati. Ali mi je još draže što sam disao svoje vrijeme i što sam, na neki način, ostao uz njega i danas. Ne s nostalgijom koja guši, nego s razumijevanjem da svako vrijeme donosi svoje. Ponajmanje da bi ostao zarobljen u prošlosti, ali s jasnom mišlju da je ona nastavila putovati sa mnom kroz život. Kao dio mene, baš kao i grad.
Šibenik se mijenjao i mijenja se i dalje. Nestajali su prostori, pojavljivali se novi, smjenjivale su se generacije, ali potreba za izlaskom, za susretom, za pripadanjem gradu ostala je ista. Kuća Inchiostri nastala je kao tvornica maništre i među prvima je elektrificirana 1895. godine. Nakon Drugog svjetskog rata zgrada je nacionalizirana, u nju se uselila stolarska radionica, a na vrhu se igrao stolni tenis. Bila je tu i piturska zadruga. Uselio se eNKa, potom i popularni Kutić. Kada je Šibenka bila prvi košarkaški klub bivše države, u prizemlju se otvorio disco koji smo svi zvali KaKa. Potrajalo je svega nekoliko godina. Zgrada Inchiostri potom je srušena, a na njezinu mjestu izgrađen je Dom boraca i omladine, koji nakon 1990. dobiva ime Krešimirov dom. Prije dvadesetak godina u njega se uselila gradska uprava. Dugi luk — od Inchiostrija do gradonačelnika Šibenika. Sve u srcu grada, tik do Poljane.
Grad se ne pamti po onome što je srušeno, nego po onome što se u nama zadržalo. Tek s odmakom shvatiš da te večeri, prostori i ljudi nisu nestali, nego su nastavili putovati s tobom.
I upravo u tom putovanju grad nastavlja živjeti, čak i onda kada se čini da je promijenio sve. Možda je to jedini način na koji grad uopće može trajati.
Piše: Ivica Poljičak
