U svoje vrijeme Šibenik je bio pravi lučki grad. Brodovi su dolazili i odlazili, garbun, pšenica, rasuti tereti. Lučki radnici su radili u brigadama, po smjenama, a dizalice su zvali fiorentinke i ortanke. Na vezu je uvijek bilo dva tri broda. Luka je bila živo mjesto, stalno u pokretu, a s njom i grad.
Jedna od gradskih priča, koja se i danas rado prepričava, osobito kad se okupi sad već starije društvo i prisjeti mladih dana, odnosi se na prve banane i naranče koje su pomorci donosili, a lučki radnici nosili kući. Tako je jedan stari lučki radnik prvi put u životu donio banane. Nije znao kako se jedu, pa ih je dao ženi da ih skuha, zajedno s korom. Žena je poslušala, stavila ih u kipuću vodu, ali koliko god ih kuhala, kora nikako da omekša. Probavala je pinjurom, ali nije bilo pomoći, banana je samo bižala u teći. Ta priča i danas izaziva smijeh, ali istodobno podsjeća ne samo na neznanje, nego i na oskudicu koja je vladala nakon Drugog svjetskog rata. Koliko sam samo puta čuo za, a nikada vidio niti kušao, Trumanova jaja u prahu.
Slična zafrkancija veže se i uz naranče. Njih se, doduše, nije kuhalo, ali su ih neki, ne znajući da se kora guli, jeli zajedno s korom. Čudili su se kad su prvi put vidjeli da se kora baca, uz komentar kako je baš ona najslađa.
U luci je uvijek bilo teretnih brodova, a bliže mulu Krka i prema Kneževoj palači putničkih koji su prevozili otočane u grad i natrag, ali povremeno bi pristajali i veliki putnički brodovi. Zlatno doba brodskih pruga bilo je početkom 1960.-ih neposredno prije izgradnje Šibenskog mosta. Preko dana grad je živio na moru.
Sredinom sedamdesetih godina, netom nakon što se u Dragi izgradio novi autobusni kolodvor, subotom bismo išli u kino. U početku, najčešće u „20. aprila“, gdje su se tada u pravilu prikazivali reprizni filmovi. Nama je bilo sasvim prirodno spustiti se s Baldekina prema gradu, do Drage i obale, uzeti karte i čekati početak filma u kinu. Kad je bilo novo nije izgledalo kao da je novo, a kamoli kad smo započeli otkrivati šibenske kina. Najbolje govori da nikada nije imalo svoje fotelje. S prvim odlascima smo smjeli na predstave u 16 sati, dok nismo završili pet razred. Kasnije je moglo i u šest.
Dok bismo čekali film, promatrali smo sve što se događalo na potezu od autobusnog kolodvora do Doca. Znala je to biti prava pozornica i predstava uživo. Jedna je figura bila nezaobilazna – Mirko Ciklon, bivši pomorac i nenadmašan lovac na ciple rampinom ili špurjane tunjom u portu. Lovio je on i drugu ribu, ali ovo smo vidjeli vlastitim očima.
Premda se govorilo da nije bio prijeke ćudi, da je zapravo bio dobrodušan, nama je tada ostavljao dojam stroga i hladna čovjeka. Nikada ga nismo vidjeli nasmijanog. Upravo zato njegov smo način lova promatrali s pristojne udaljenosti. A imalo se što vidjeti. Znao bi krenuti rivom od autobusnog kolodvora. Rampinava je u hodu, izoštrenog vida i osjećaja bacija je rampin, blago zatega, a onda bi potega njemu svojstvenim trzajem ruke i u trenu bi cipal bija na rivi. Samo bi otresa, ostavija na kamenim pločama i nastavija dalje. Iza njega je iša mladić koji je kupija ciple. Takve smo ciple zvali naftaši, porat nije bio samo zagušen s kanalizacijom cijelog Šibenika nego su se na smeđoj morskoj površini presijavale mače benzina ispuštenog u more. U to vrijeme ulovljeni cipli u portu nisu bili na cijeni.
Isto smo gledali kako Lokas u kaiću, stojeći na nogama i nogom upravljajući pentu, s ostima u ruci gađa ciple. Znali smo, kad bi bacija osti, ako bi potonile falija je, a ako bi osti zastale i blago zadrhtale pogodija je ribu. Osti je ima vezane za konop pa ih je brzo povlačio k sebi.
More u luci bilo je baš šporko. Tjeralo nas je to od svake pomisli da i mi pokušamo barem tunjom, ako ne rampinom, loviti ribu. Ipak, niste im mogli ne priznati veliku vještinu kojom su sa malo riči lovili. To nije moga svako. Mirko Ciklon je ima ruku stvorenu za to.
Međutim, Mirka Ciklona Šibenik više pamti po njegovim bazama. Ima ih puno, a nikada nećemo doznati koje su izmišljene priče stvarno njegove, a koje su poslije nadozuntane. Zapravo, to nikome nije bilo niti važno. Što je izmišljotina bila veća više smo se smijali. Širile su se Mirkove baze po gradu nevjerojatnom brzinom, a po putu je svatko dodao ponešto. Jesu li nastajale u Bobisa u prizemlju samostana svetog Frane gdje je Mirko Ciklon bio svakodnevna mušterija ili negdje drugo, istina je zauvijek otišla je s njim na drugi svijet.
Jedna od najčešće spominjanih priča je s kapulom i dva miša. Tako je priča Ciklon, kako je čita novine u srid lita, a bilo je vruće. I dok je čita novine padne kap, pa još jedna. Mirko podigne pogled i vidi da s ćufita kaplje. Popenje se na skale kroz portelu, kad ima je šta vidit. Dva gladna miša plaču dok idu kapulu, a sve kaplje kroz štukete. Bilo je i drugih. Mirko je pušija i usrid zime dok je u svom kaiću u portu lovija na tunju osta je bez šuferina. A baš mu se pušilo. Uto mu je tunja zadila, jedva je vuka, kad šta izvuka je stari špaker na drva u kojem je bilo još malo žerave. Pripalija je španjulet i pustija špaker u more. Ili, kad su ga pitali je li istina da je viđen kit ispod Žirja, je li ga vidija. Na to će Ciklon, „Vidija. Lovin u kanalu, more se uzburka, a u sekundu se do mene parkira kit. Okrene se na leđa i kaže: Mirko, daj mi dvi ruke kopera.”
Premda ga dugo ne možemo trevit na rivi, jer se ka i drugi preselija na druge, nebeske pošte, pari mi se da ga mogu još uvik vidit. Nema više Bobisa, niti šporkog mora, ni njegovog kaića trainom vezan u sami kraj mula Krka. Ipak, njegove baze žive duže od njegovog zemaljskog hoda. Ne vjerujem da je to bilo tko mogao smisliti i planirati. To bi u samom početku bilo osuđeno na neuspjeh. Međutim, bez društvenih mreža i medija njegove priče su kružile Šibenikom i lako su se pamtile. Njegove su baze prerasle samog njega. Priče su putovale od usta do usta, svako je dodava pomalo, a onda su Cikolonove priče postale kolektivno vlasništvo grada. Autentični gradski kanpjun, vješti ribara koji se ne rađa svaki dana i nema ga nadaleko. Ostaje tajnom, je li više ulovija cipala ili stvorija baza koje je dilija sa Šibenčanima.
Piše: Ivica Poljičak
