U našoj je kužini te 1972. godine crno-bijela televizija, s blago zaobljenim ekranom i tihim zujanjem koje bi ostalo još trenutak kad bi se program ugasio, premda smještena u kutu, imala središnje mjesto. Ćaća bi svake večeri prije Dnevnika pogledao na svoju Arettu je li točna, pa bi je spretno, između palca i kažiprsta, navio. Od cijelog Dnevnika obavezno bi se na kraju odgledale kratke sportske vijesti i nezaobilazna vremenska prognoza.
Nije se često događalo da se u sportskom dijelu govori o šahu, ali tih se dana govorilo samo o tome. O čovjeku nervozna pogleda i nemirnih ruku, Amerikancu koji kasni na partije, o Sovjetu koji strpljivo sjedi za pločom i o nekom dalekom mjestu čudna imena — Reykjavik.
Bio sam dite. Tek sam učio gledajući starije kako povlače figure po šahovskoj ploči, ali sam osjećao da se u Reykjaviku igra šah koji je više od igre. Navijao sam za Bobbyja Fischera iz jednostavnog razloga: činilo mi se da su svi protiv njega. A kad se svijet podijeli na „sve“ i „jednog“, dijete instinktivno bira onoga jednog.
Dvoboj između Roberta Jamesa Fischera i Borisa Spaskog formalno je bio meč za naslov svjetskog prvaka. U stvarnosti je postao nešto mnogo veće. U hladnoratovskoj podjeli svijeta nije to bio tek susret ekscentričnog individualca i sustava, nego ogled Zapada i Istoka. Hladni rat bez oružja, ali s vrlo stvarnim ulozima, navijačima i emocijama koje uvijek prate takve dvoboje.
Sovjetski Savez desetljećima je dominirao svjetskim šahom. Šah je tamo bio državni projekt, kojim su htjeli dokazati nadmoć socijalističkog obrazovanja i kolektivnog rada. Svjetski prvaci izlazili su iz sovjetskog sustava kao proizvodi iz tvornice genija. Spaski je u Reykjavik stigao kao aktualni prvak: profesionalan, stabilan i oslonjen na moćnu šahovsku školu. Fischer je bio njegova gotovo potpuna suprotnost. Samouk, tvrdoglav, nepovjerljiv prema svima, u stalnom sukobu s organizatorima, novinarima, sucima i vlastitom federacijom. Bio je genij, ali genij koji nije pripadao nikome.
Premda nije želio biti simbolom ničega osim samoga sebe i svoje nevjerojatne posvećenosti šahu, postao je simbolom Amerike. U najmanju ruku kao suprotnost Sovjetskom Savezu.
Fischerov put do Reykjavika bio je pun prijetnji i skandala. Tražio je veći nagradni fond, bolju rasvjetu, drukčije kamere, mirniju publiku, tišinu i izolaciju. Sve je smetalo njegovoj koncentraciji. U jednom trenutku činilo se da će se meč raspasti prije nego što počne. Britanski bankar Jim Slater udvostručio je nagradni fond, a Fischera je nazvao i Henry Kissinger, tada savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost. Ironično: jedan od najvećih individualista dvadesetog stoljeća dolazi na meč stoljeća nakon poziva jednoga od najmoćnijih ljudi američke politike.
Zašto baš Reykjavik? Fischer je FIDE-u predao popis s Beogradom, Sarajevom, Buenos Airesom i Montrealom, dok je Spaski naveo Reykjavík, Amsterdam, Dortmund i Pariz. FIDE je potom dogovorio podjelu meča između Beograda i Reykjavíka, ali se Beograd povukao zbog spora oko financijskih jamstava. Na kraju je ostao Reykjavik — dovoljno malen, miran i udaljen od središta dviju velikih sila. Grad koji će, pokazat će se kasnije, trajno obilježiti Fischerov život.
Meč počinje katastrofalno za Fischera. Prvu partiju gubi nakon nepotrebnog uzimanja pješaka u završnici koja je izgledala remizirano. Drugu gubi jer se nije pojavio; odbio je igrati zbog kamera u dvorani. Spaski vodi 2:0 — jedan bod osvaja za pločom, drugi bez ijednog poteza. Sovjeti vjeruju da je pobjeda blizu, a Fischer ostavlja dojam čovjeka koji će sam sebe uništiti.
Onda se događa preokret. Spaski pristaje treću partiju igrati u maloj prostoriji iza pozornice, daleko od publike i glavnih kamera. Fischer pobjeđuje. Ne samo da pobjeđuje — počinje igrati šah kakav svijet dotad nije vidio. Hladan, precizan i agresivan, a opet estetski lijep. Kao da šah odjednom postaje umjetnost, a ne samo znanost.
Polako, gotovo neminovno, Fischer preuzima kontrolu nad mečom. Pobjeđuje Spaskog i u pozicijama u kojima se sovjetski prvak osjećao sigurno. Šesta partija ostala je zapamćena kao remek-djelo; nakon nje je i Spaski ustao i zapljeskao protivniku. Sovjetski tim izgleda zbunjeno. Prvi put sustav ne funkcionira.
Svijet gleda. Ne samo šahisti, odjednom se cijeli svijet zagledao u Reykjavik. Priča se sa šaha preselila na pitanje može li jedan čovjek pobijediti mašineriju. Može li se individualni genij suprotstaviti sovjetskoj kolektivnoj disciplini. Fischer nije bio sasvim sam; uz njega je bio velemajstor William Lombardy i pomagali su mu ljudi iz američkog šaha. Ali mi pred televizorom to nismo vidjeli. Vidjeli smo samo jednoga čovjeka za pločom.
Fischer je pobijedio 12,5 prema 8,5 i postao jedanaesti svjetski prvak. U kadrovima koje smo gledali nije bilo osmijeha i slavlja kakvo se od novoga prvaka očekivalo. Kao da je pobjeda bila samo završetak posla koji je morao obaviti.
Nakon Reykjavika povukao se iz natjecateljskog šaha. S FIDE-om se nije dogovorio o uvjetima obrane naslova protiv Anatolija Karpova, pa je 1975. ostao bez titule, a da za ploču nije ni sjeo. Svijet koji ga je htio slaviti u njegovim je očima sve više postajao neprijatelj.
Vratio se tek 1992., opet protiv Spaskog, na Svetom Stefanu i u Beogradu. Pobijedio je 10:5, uz petnaest remija, ali meč nije bio u službenom okviru FIDE. Jugoslavija je bila pod međunarodnim sankcijama, a američke vlasti izričito su mu zabranile nastup. Fischer je pred kamerama pljunuo na njihovu naredbu. Time je počela njegova dugogodišnja nevolja s američkim pravosuđem, a taj je revanš ostao njegov posljednji javni natjecateljski meč.
Poslije je učinio mnogo da vlastitu slavu potamni. Postajao je sve zatvoreniji i sumnjičaviji, a izgovarao je i stvari koje se ne mogu braniti ni pripisati samo ekscentričnosti.
Godine 2004. uhićen je u Japanu jer je putovao s američkom putovnicom koju su vlasti proglasile nevažećom. Prijetio mu je povratak u Sjedinjene Države, gdje ga je čekao postupak zbog meča u Jugoslaviji. Tada su se javili islandski prijatelji i poštovatelji. Islandski parlament dodijelio mu je u ožujku 2005. državljanstvo i otvorio put prema slobodi.
Fischer se vratio u Reykjavik, grad u kojem je bio na vrhu svijeta. Ondje je živio do smrti 2008. godine. Krug se zatvorio na Islandu.
Danas znamo da je istodobno bio briljantan i problematičan, genij i čovjek s ozbiljnim unutarnjim demonima. Nije bio šahovski heroj u klasičnom smislu. Ali te 1972. mi to nismo znali. Tada smo vidjeli samo priču.
Zato sam navijao za njega. Po klasičnom kaubojskom obrascu: sam protiv svih. A djeci je priča važnija od istine.
Piše: Ivica Poljičak
