Na Baldekinu, u svoje vrijeme, u prizemlju između samoposluge i mljekare nalazila se knjižara. Blizu škole, u čas bi dotrčali ako nam je nešto ustrebalo, zadaćnica za pisanje sastava iz hrvatskog, ulošci za kemijsku olovku, ako bi nam stala pisati. Uz školski pribor, s druge strane bila je drogerija, ali mi je u vrijeme otkrivanja novog svijeta u prvom koracima mladenaštva najviše pozornosti privlačio, vrlo skroman izbor gramofonskih ploča. Velikih LP-ija na 33 okretaja i malih singlica. Tu se otvaraju vrata prvim koracima glazbenog ukusa. Onda i prvi LP, The Smokie „Greatest hits“ i prvi veliki hit koji sam obožavao: Living Next Door to Alice. LP je stajao u malom izlogu, nisam skidao pogled dok ga nisam kupio. Kratko je trajalo, stizali su novi zvukovi, novi pjevači i bendovi. Međutim, kad god danas, doduše rijetko, čujem prepoznatljive taktove i refren Living Next Door to Alice, vidim Baldekin, knjižaru koje davno nema, oćutim miris razreda koji se isto izgubio u prostoru i vremenu. Teško da bi pjesmu pamtio da nije bila među prvima koje me je osvojila. Nove su pjesme dolazile brzo, The Smokie je dospio u drugi plan. Otkrivao se svijet glazbe koji se nakon svega duboko nastanio u meni i putuje kroz život kao vjerni suputnik još i danas. Gotovo na isti način pamtim Saturday Night Fever i Bee Gees. Dok drugi u tom filmu i dvostrukom album vide vrhunce disco glazbe, u mojim nevidljivim slikama vidim kino Šibenik, dugi red za film koji su svi htjeli vidjeti. Jedva sam uhvatio karte za drvenjače, pun ekran Johna Travolte, plesne korake koje smo htjeli oponašati pri čemu smo se više smijali negoli smo bili uspješni i još puno detalja jedne mladosti željne svega. Za razliku od Smokijevaca, How Deep Is Your Love trajno mi se urezala. U toj gradskoj šetnji formiranja glazbenog ukusa uvijek su bile prisutne muzikalije na početku Kalelarge u kojima je poslovođa Andrija bio „cijepljen“ od svakog rock ukusa. Tamo sam kupio prve Queenovce, a na Maloj loži u dućanu u kojem se moglo kupiti lustera, špakera, elektromaterijala u jednom dijelu našlo se malo mjesta i za gramofonske ploče. Tamo sam, od trgovca u plavoj kuti, zavrnutih rukava kupio prvog Cohena. Za razliku od izbora u nekoliko skučenih dućana u kojima su ploče bile podstanari, u Golda je glazba bila upravo onakvom kakvom smo je htjeli slušati. U početku sramežljivo i rijetko, a potom sve češće, s prvim srednjoškolskim danima „šuvarice“ kojom se dokinulo gimnaziju, tamo školske 1979./80. godine „Gold“ je postao kafićem koji je obilježio to razdoblje mog života, prije odlaska u onu vojsku, a potom i na studij u Zagreb. Tako je „Gold“ izašao iz mog života, na kraju se zatvorio, ali je puno toga ostalo, na površinu su spontano isplivali brojni detalji iz tog vremena mladenačke socijalizacije sa svijetom odraslih. Hoću reći da pripadam generaciji kojoj je odlazak u kafić bilo već izboreno pravo, a meni i susret s klasičnim rockom kojeg sam upijao umjesto new wave-a bez obzira na veliku popularnost novovalaških bendova. Razumljivo, pred očima imam Goldov gramofon dual i posloženo više longplej gramofonskih ploča na središnju osu, tako kad bi odsvirala jedna strana, ručka bi se automatski povukla i sljedeći LP-i bi se već okretao. Tu sam prvi puta čuo antologijsku Trinaesticu od Doorsa i na njoj „Light My Fire“ i još puno toga. Rock glazba bila je magnet koja je privlačila, a za razliku od danas, slušali su se cijeli albumi. Najveći dio gramofonskih ploča još uvijek se nabavljao u inozemstvu, a i sam Vlade Gold bio je povratnik iz Njemačke. Upečatljivo je Vlade na Badnju večer častio fritulama. Isti oblik naočala iz tog vremena nosio je i poslije, bez obzira što su bile izvan mode. Bile su, uz njegovanu bradicu, njegov prepoznatljiv znak. Puno poslije, upoznali smo se, dijeli smo misli o hrvatskim temama, a nikada ga nisam zapitao niti riječi o kafiću. Sad mi je žao. Imao bi sigurno što reći o kafiću koji je stekao generacijsku prepoznatljivost. Za ono vrijeme “Gold” je bio skladno opremljen. Najčešće pun, a ljeti se sjedilo i na dva drvena punta ispred ulaza te na kamenoj ogradi uz skale. Sjedilo se i na skalama. Meni je glazba bila presudna. Zato, dok ovo pišem slušam „The Doors – 13“ i misli mi vrludaju. Od rujna 1973. godine do druge polovine 1980-ih bilo je zlatno doba Golda. Desetljećima nakon, zapravo ne znam kad je točno prestao s radom, prostor bivšeg Golda ostao je prazan. Život nas je odnio na razne strane. Rat je isto učinio svoje. Kao i sam Vlade Gold, dio nekadašnjih stalnih mušterija više nisu na životu. Pojavili su se novi gradski mladići i djevojke koji su otkrivali nove gradske prostore i priče. Svi pokušaji s drugim sadržajima na mjestu “Golda” bili su neuspješni. Ostale se priče, koje se pričaju i danas. I svatko tko je ulazio kroz drvena vrata “Golda” ima ponešto reći. Rado slušam te priče i znam da nisam usamljen. Nema gramofona, nema ploča naslaganih na osovinu, nema Vlade za šankom. Ali kad negdje zasvira Light My Fire ili kad se kroz šum vremena provuče We Are the Champions, vrata Golda se na trenutak opet otvore. Sve je tu živo… dim, glasovi, smijeh, mladost koja ne zna da prolazi.
I onda opet tišina.
Gold više ne postoji. Ali ono što smo tamo bili još uvijek tinja u nama. Vlade Gold i “Gold”. Nema ih, a žive i dalje…
Piše: Ivica Poljičak
