Dok su Zagreb i Split, najveći gradovi, dospjeli na rub komunalnog kolapsa, s deponijama Karepovac i Jakuševec punim do kraja 2026., a dugoročnim projektima Lećevica i Resnik koji kasne godinama a na kraju će kasniti desetljećima, u Šibeniku se u tišini gradi ono što bi trebala biti hrvatska prekretnica. Grad dvadeset puta manji od Zagreba i četverostruko manji od Splita pažljivo sklapa sustav kružnog gospodarenja otpadom, gdje svaki gram otpada dobiva svrhu — ne na deponiji, nego u kružnom ciklusu materijala i energije, piše Josip Pavlović iz Udruge ekologija grada.
Zagreb i Split već mjesecima vode medijske kampanje o “neodrživim troškovima” i “nedostatku državne pomoći”, moleći HEP za otkup goriva iz otpada i Fond za subvencije. Split nema Plan B nakon Karepovca, koji neće primiti otpad 170.000 Splićana i okolnih općina, dok Lećevica čeka do 2028. s troškovima i stopom recikliranja od samo 28% — najgorom među velikim gradovima.
Zagreb zatvara Jakuševec zbog nedostataka prostora za odlaganje i bez sustavnog “nasljednika”, a vlasti održavaju sastanke s ministarstvom tražeći da netko drugo riješi ono što su oni obećavali da će riješiti i što su dužni riješiti svojim građanima.
Gradonačelnici-obećavatelji, danas ‘prosjaci’
Gradonačelnik Splita Tomislav Šuta koji se prije deset godina kao direktor Lećevice hvalio završetkom do 2018., danas kao gradonačelnik moli za alternativne lokacije i 2 milijuna eura iz Fonda — ironija koju opozicija naziva neradom za koji će građani platiti dvostruko skuplje račune.
Zagrebov Tomislav Tomašević obećavao je Resnik kao rješenje, a danas Jakuševec puca, bez plana B osim vapaja za državnu intervenciju — desetljeće njegovih lažnih obećanja pretvoreno u komunalnu katastrofu. Ovi “rješavači” koji su se prodavali kao spasitelji otpada, sada glume žrtve sustava koji su sami uništili svojim kašnjenjima i nesposobnošću.
Zagreb i Split glume žrtve vlastitih političkih pogrešaka desetljeće i pol. Javni istupi pune su jecaja: država mora pomoći, HEP otkupiti RDF, graditi energane, Fond financirati još jedan “pilot”. U prijevodu – “nismo sposobni bez centralizirane infuzije”. Taj mentalitet ovisnosti jednako je opasan kao i nepostojanje reciklaže. Nakon dvadeset godina rotacija, najveći gradovi ne znaju zbrinuti vlastiti otpad – to je civilizacijski neuspjeh.
Šibenik: Akcija bez izgovora!
U Šibeniku se nitko ne žali. Na CGO Bikarac već funkcionira mehaničko-biološka obrada otpada u gorivo RDF, odlagalište je sanirano, a rade se studije za prvu hrvatsku energanu koja bi otpad i mulj pretvarala u struju za HEP i toplinu za industriju Podi — sufinancirano s 3 milijuna eura iz Fonda, ali lokalno vođeno. Inženjeri, gradske službe i partneri povezuju komunalni sustav, energiju i lokalne resurse. Nema pritisaka na državu- samo rezultati. Šibenik shvaća kružno gospodarstvo kao način poslovanja, ne kao retoričku figuru.
Dok Šibenik gradi budućnost, Zagreb “servisira greške prošlosti”, a Split raspravlja gdje staviti kompostanu — Karepovac, logistička zona ili “negdje drugdje”. Milijarde kuna europskih fondova u administrativnim labirintima. Europa — Beč, Kopenhagen, Švedska — pretvara otpad u 30-35 posto energije desetljećima, s filtrima za čisti zrak i uvozom otpada; Hrvatska izvozi i plaća strane.
Vrijeme je da veliki prestanu glumiti nemoćne i počnu učiti od Šibenika. Kad taj grad prvi uspostavi puni ciklus kružnog gospodarstva u Hrvatskoj, to će biti preokret: rješenja nastaju na terenu, ne u kabinetima lažnih obećavatelja. Istinska ekologija grada ovisi o hrabrosti, ne o proračunu.
