Svi znaju za Kronjin magazin, a nitko ne pamti Kronju. Činovnička zadruga davno je preživjela svoju prvobitnu svrhu zbog koje je svojedobno izgrađena, a opet je Šibenčani nazivaju „činovničkom“. A tek početak Kalelarge s Radićevom knjižarom, Marušićevom slatičarnicom i nezaobilaznim Đenkom. Opet su imena preživjela i nadživjela ne samo stvarne vlasnike nego njihove poslove po kojima ih je u svoje vrijeme znao cijeli grad. Daleko bi nas odveo nastavak ovog niza s jasnom porukom da je jezik živ i da ima svoje unutarnje značenje kojim se građane služe u kretanju gradom. Ne obazire se na službene adrese i kućne brojeve. Jezik se zna odupirati promjenama vlasnika, a opet s druge strane i jezik svakodnevice zaboravlja šibenske đireve o kojima svaki naraštaj misli da zna sve i da je to zadnjim koracima mladosti ponio u život. Ma gdje se poslije nastanili, a životni su put mnogi nastavili miljama daleko od Kalelarge i Rive koja je jedna i jedina i po njoj se prepoznaje grad kad se brodom uplovi kroz Kanal svetog Ante.
Stoga, ne čudi da je gradska navigacija Šibenčana jako udaljena od suvremenih tehnologija i sveprisutnog GPS-a. Dok nas pametni telefoni navode prema kućnom broju, u zbijenom dijelu starog Šibenika, gdje se udaljenost mjeri tek u nekoliko metara, još uvijek za daleko najveći broj stanovnika vrijede stara pravila.
Osim poštara, ponekog Šibenčana koji to zna po službenoj dužnosti ili pak gradskog kroničara gotovo nitko ne zna da se Medulićev trg zapravo zove Trg palih šibenskih boraca i da to ime nosi desetljećima. Šibenska djeca rođena i odrasla u neposrednom poraću sve do kraja šezdesetih taj trg jedino znaju kao Plac, ime koje je također nestalo s odlaskom brojnih stanara koji su živjeli u kućama oko samog trga. U nekadašnje palače nakon 1945. godine, nakon nacionalizacije i konfiskacije, uselile su se siromašne i djecom brojne obitelji. Većinom su ugazili u osmo desetljeće života, pamte svakodnevnu živost i amarkordovsko ozračje. U središtu svih njihovih priča iz vremena odrastanja upravo je trg i nogomet koji su krpašem igrali u srcu od grada. Čak je jedan od njih, Jere Marinov, napisao zbirku pjesama „Plac“, a u uvodu piše: „Pokušavan privariti zaborav i spomenuti se svih koji su s menon od 1950. do 1961. godine orali svoje duhovne brazde u kamenom pločniku Placa, isprid kavane Medulić u Kalelargi“. Kalelarga je na istom mjestu, a sve ostalo kao da je prohujalo sa zadnjim šetnjama koje je svatko ponio sa sobom. Ustvari, u vrijeme kada su oni trčali za krpašem nije im bilo važno da su i oni bili dio velike promjene koji se dogodio na tom malom dijeli grada. Još unatrag nekoliko godina trg je bio okružen palačama koje su odisale otužnošću, a onda je trg i kuće oko njega ponovno procvjetao. Samo sada umjesto dječjeg trka za krpašem trg su osvojili suncobrani i štekati susjednih restorana i hotela. Kao što je nakon svete Luce 1943. godine trg i život na njemu u samo nekoliko godina doživio dramatične promjene, tako je unatrag samo nekoliko godina isti prostor doživio veliku preobrazbu. Kamena Kalelarga i Medulićev trg dočekali su druge ljude.
O Kalelargi, njenim dućanima i izlozima iz prve ruke sam slušao od Ante Validžića, a on je i u dubokoj starosti bez ikakvih problema znao napraviti „šetnju na daljinu“ Kalelargom i Masnom ulicom, primjerice uoči Drugog svjetskog rata kada je svojim očima kao trinaestogodišnjak gotovo fotografski upamtio život, tada još uvijek najvažnijih gradskih ulica.
Pričao mi je tako, a lijeve strane od pravca kazališta prema crkvi svetog Ivana: dućan suhomesnatih proizvoda Zorke Cukela-Dvoraček. Onda prodaja kruha Žeravica, gostionica Grubišić- Musa, krojačka radionica Miljuš, gostionica Miletić-Petrić, gostionica Vulinović-Zlatan, dućan mješovite robe Blaža Friganovića, restauracija Ive Čale, dućan prodaje metražne robe Rade Žmikić, brijačnica nezaobilaznog Marka Jušića, dućan Marka Protege i trafika Tone Pilić.
Potom bi šjor Ante, nastavio od kazališta prema svetom Ivanu, ali sada desnom stranom: gostionica Kronja, a poslije Šime Marenci, drogerija Ipavec, komanda plac, brijačnica Bruno Kapeli, slastičarnica Mudronja, dućan metražne robe Rade Gulam, slastičarnica Ante Marušić, dućan suhomesnatnih proizvoda Mitrović, a poslije Đenko Delfin, dućan prodaje kruha Iljadica-Rapo, zlatarija i optika Petrić, papirnica i knjižara Mandić, prodavaonica cipela Anvajler, prodavaonica cipela i tekstila Antić, brijačnica Červar, potom više dućana mješovitom robom Lovrić, zvani Primo, Špiro Milović, Franjo Gold i često spominjana gostionica Marije Vatavuk.
Ante Validžić bio je jedan od onih ljudi kojima pamćenje nije bilo tek sposobnost, nego način postojanja. Nije on pamtio samo imena dućana i njihove vlasnike, nego i redoslijed, mirise, glasove i male ljudske rituale koji su činili svakodnevicu grada. Možda baš zato što nikada nije otišao daleko od grada, nego je ostao ukorijenjen u njegovim ulicama, mogao je u sebi sačuvati njihove slojeve poput godova u drvetu. Bio je svjedok vremena u kojem se još znalo gledati, slušati i pamtiti bez potrebe da se zapisuje. U njemu je grad imao svoje živo pamćenje, onaj tihi arhiv koji ne stoji u ladicama nego u ljudima. I zato je baš njega dopalo da sve to ponese i prenese dalje, ne kao povjesničar, nego kao sudionik.
Spominjao se, kao da recitira pjesmu Šibenika kakav je nekada bio, lijeve i desne strane Kalelarge od Bate prema Katedrali i natrag desnom stranom: Julio Mainl je imao dućan pržene kave, Ive Čičin-Šain dućan metraže, zlatarija Fantulin, Bata, brijački salon Laurić, zlatarija i prodavaonica satova Mile Vučić, dućan cipela Štrkalj, odijela Luka Šarić, mješovite robe Ivo Štrkalj, apoteka Ljube Montane, mala papirnica Opal Zorke Grubišić-Muse. Modni magazin Ante Vukorepe, dućan elektroopreme Tilić, fotografska radnja Stanko Glomuz, kavana Medulić, slastičarnica Mandić, trafika Antunac, dućan metražne robe Jakovljević, slastičarnica Mirka Merlaka, papirnica Bianchi, Lega, apoteka Milošević, prodavaonica željezne robe Rossi, krojačka radionica Lehner, tiskara Vitalini, trafika Tešija.
S desne strane je isto dugi niz „nestalog svijeta“: dućan cipela Drutter-Štrkalj, knjižara i paprnica Delfin, slastičarnica Tikulin, urar Sisgoreo, prodavaonica cipela Bedrica, radionica za popravak naliv pera Milić, frizerski salon i brijačnica Vudrag, fotografski atelje Ante Bulat, prodavaonica elektromaterijala i izrada električnih instalacija Josip Belamarić-Bepo, postolar Josip Scotti poslije urar Josip Radl-Bepo, odijela Tivar, drogerija Vučić, gotova odijela sestre Krajšek, urar-zlatarija i numizmatika Ante Vuletin, suhomesnati proizvodi Novaković, brijačnica Mate Kinkela, velika prodavaonica gotovih odijela, trikotaže i rublja Braća Drutter, brijačnica Rafael Baranović i Stijepo Marković, mliječni restoran Alpa, postolar Klarić i kod vijećnice kavana i restoran Butijer.
Hod kroz vrijeme, hod Kalelargom i Masnom ulicom, koje je sačuvao u mentalnim pretincima jednog vremena Ante Validžić, svakome daje priliku da se „ušeta u to vrime“. Rekao bi šjor Ante, dokle sežu moja sjećanja, a zapravo nam je poslužio kao vodič po dućanima, ljudskim sudbinama i hod sada nebeskom posadom koja je životno veslala Kalelargom i Masnom. Jedno drugo vrime. Najbolje oni znaju kako im je bilo, a to su ponijeli sa sobom jednosmjernom stazom života s koje nema povratka. Osim ovakvih popisa jednog vremena, slušajući Antu, koji se isto u međuvremenu, u dubokoj starosti preselio k njima, pokušao sam razumjeti kako jezik živi duže od ljudi koji su ga svakog dana ne razmišljajući govorili. Ne mislim na puke riječi, nego na značenja koja riječi nose. Pokušavam razumjeti kako je nastavio živjeti duh Šibenika, nevidljiv, ali snažan. Poput vjetra, kojeg ne vidimo, ali vidimo kako povija grane borova i donosi valove. Vjetar je to u leđa svakom identitetu kojeg lokalne zajednice, zavičaji i gradovi njeguju i obnavljaju.
Svaki taj dućan i svaki izlog imao je svoju priču, svoje jutro kad se otvarao, svoje večeri kad su se gasila svjetla i svoje ljude koji su ga činili mjestom živog susreta, a ne samo trgovine. U njima se nije samo prodavalo i kupovalo, nego su se u isto vrijeme razmjenjivale vijesti, pogledi, šale, brige i nade. Znalo je pasti grubih i teških riječi, ruganja i funcutarija kojima je obilovala šibenska svakodnevica. I premda su izlozi nestali, dio je priča ostao u obiteljskim sjećanjima, u pričama koje se još uvijek prenose za okupljenim stolovima na blagdane. Mnogo je još Šibenčana koji u sebi nose slike nekadašnje Kalelarge i Masne ulice, čak i kad više ne mogu pokazati gdje je što bilo. Ta sjećanja nisu nostalgični ukras prošlosti, nego tihi temelj identiteta grada. I dok god ih netko izgovara, grad nije izgubio svoje pamćenje.
Piše: Ivica Poljičak
