Odrastao sam na Baldekinu, u vremenu kad su se tinte još sušile na papiru, a svaka riječ imala miris školskog pribora i djetinjstva. U ruci sam držao olovku i kemijsku, pažljivo povlačio kose i ravne crte u bilježnici i učio kako slovo ima svoju težinu i oblik. Pisanje je bilo čin strpljenja, ponavljanja i tišine. S godinama sam prošao put od olovke do pisaće makine, a potom do laptopa, tableta i telefona koji danas u sebi nose cijeli svijet. Pisanje, tipkanje, skrolanje: sve su to oblici istog nastojanja da nešto zapišem, da ostane trag.
Nedavno sam ponovno listao zapisnik sa sjednice šibenskog Općinskog vijeća iz svibnja 1904. godine. Stoljeće i nešto unatrag, zapisničar se još uvijek služio perom. U potpisu uz njegovo ime stoji riječ koja me odmah zaustavila: perovođa. Riječ je to koja je nestala iz jezika i iz svijesti. Onaj koji piše perom – perovođa. Da nisam naišao na taj stari zapisnik, možda nikad ne bih znao da je ta riječ ikad postojala. Ispod nje stoji ime Mate Baranović, čovjeka mirne ruke i krasopisa koji svjedoči o vremenu kad se pisanje doživljavalo kao vještina i umjetnost. Slova su uredna, čitka, kao da su otisnuta strojem, ali nose toplinu ljudske ruke. Još je tada pero vladalo, iako je pisaći stroj već polako stizao u urede i redakcije. Bio je to posljednji dah doba tinte i staklenih bočica, posljednji trzaj pera koje se umače u tintu, a zatim spušta na bijeli papir.
Godinu kasnije, 1905., Šibenik dobiva svoje prve tiskane novine. Prvi broj „Hrvatske rieči“ izišao je 22. travnja. Izlazile su dva puta tjedno, srijedom i subotom, a od 1911. tri puta tjedno. Već godinu kasnije postale su dnevne novine. Imale su četiri stranice i veliki format, a tako je bilo sve do ljeta 1914. kada je izišao posljednji broj. U jednom od prvih brojeva zapisano je: „Ove naše novine Hrvatska riječ idu danas u svijet u priprostom ruhu. Niti su okićene, niti ih kitimo. Odužujemo se samo potrebi grada Šibenika i njegove okolice, namjerom da i oni imaju javno glasilo, koje će se zauzimati za njihove interese na političkom, gospodarskom i prosvjetnom polju.“
Tu sam rečenicu prvi put zapisao rukom, u čitaonici gradske knjižnice koja je tada bila u plavom neboderu. Pisaći stroj nije bio za to mjesto, bio bi preglasan i nezgrapan. Zvuk metalne poluge koja udara po papiru odjekivao bi kao nepristojan prekid tišine. Tada sam već znao da taj zvuk ima svoju glazbu. Bio je to ritam redakcija, škola i ureda. Zajedno s dimom cigareta koji se sporo razlijevao između stolova, bio je to miris i šum svijeta koji je vjerovao u papir. Cijela je javna uprava disala u ritmu crne vrpce koja je uz svaki udarac tipke ostavljala trag na papiru.
Prošlo je mnogo godina otkad sam posljednji put čuo taj zvuk. Pisaće makine su utihnule. Nestale su iz ureda, iz redakcija, iz škola. Njihov metalni udarac po papiru zamijenili su tihi klikovi tipkovnice i još tiši dodiri po staklu. Svjedoci smo nestajanja pisanog traga u njegovu izvornom obliku. Pero, pisaći stroj i računalo nisu samo alati. Oni su simboli epoha. Pero je simbol tišine i strpljenja, pisaći stroj ritma i industrijskog doba, a računalo simbol trenutne dostupnosti, ali i gubitka dodira. Sve što je nekoć bilo opipljivo, danas se pohranjuje u oblak. Iza te promjene ne skriva se samo tehnološki napredak, nego i pitanje o vremenu, trajanju i prisutnosti.
Kada prolazim starim dijelom grada, više se ne čuju kao nekad stari zvukovi pisaćih strojeva kroz otvorene prozore. Taj nekadašnji ritam, prepoznatljiv po brzom tipkanju, zauvijek je nestao iz svakodnevice. Nema više daktilografkinja ni novinara koji u vremenskoj stisci završavaju tekst s dva prsta na tipkama. Ulice su tiše, ali tišina je drugačija. Zamijenili su je novi zvukovi, šum ventilatora, brujanje klima uređaja, kratko zujanje i zvonjava mobitela. Grad više ne diše u ritmu mehaničkog udarca po papiru, nego u tihom pulsiranju digitalnih signala. Ti zvukovi djeluju bez mirisa i bez dodira, ali su postali prirodni dio svakodnevice, kao što su nekoć bile tipke Olivettija ili Remingtona.
Još se sjećam liječnika koji su otpusna pisma tipkali na starim Unisovim makinama, a zatim su računala brzo zauzela njihovo mjesto. U početku velika i teška, poput malih televizora, a kasnije sve manja i tanja. Sličnu je sudbinu doživio i klasični telefon. Umjesto brojčanika stigao je ekran i prst koji klizi po njemu.
U vrijeme pisaće makine ljudi su se više gledali u oči. Vijesti su se prenosile riječima, pogledom i razgovorom. U redakcijama, kavanama i na tržnicama. Danas se vijesti otkrivaju i dijele na društvenim mrežama, a oči su spuštene prema ekranima. Komunikacija je brža, ali plića. Riječi se sve rjeđe pišu rukom, sve češće nestaju iza slike. Naše vrijeme obilježeno je prevlašću slike nad riječju. U počecima „Hrvatske rieči“ novine su bile sastavljene samo od teksta. Nije bilo fotografija ni boje. Čitatelj se morao zaustaviti, pročitati, promisliti. Danas novine bljesnu i nestanu, preplavljene bojama i slikama koje se brzo troše.
U toj bujici slika Šibenik se ponekad čini kao da se skriva iza stakla ekrana. A opet, još postoje slike koje ne blijede. Krajem 1870.-ih prvi stalni fotograf koji je u Šibeniku imao svoj atelijer Franz Laforest snimio je panorame Šibenika. Na njegovim crno-bijelim fotografijama grad je miran i tih. Crkveni tornjevi i krovovi u suncu, more koje još ne poznaje buku motora. Laforestov Šibenik je grad koji diše u tišini, grad prije novina, prije pisaćih strojeva, prije ritma industrijskog stoljeća. Njegove slike danas su zrcalo jednog vremena, podsjetnik da se tehnologije mijenjaju, ali potreba da nešto zabilježimo ostaje ista.
Gledajući tu fotografiju, čini mi se kao da hodam istim ulicama kojima sam kao dječak s Baldekina otkrivao grad. Krešimirov grad se mijenjao, ali pogled ostaje isti. U njemu su i dalje sve te točke u kojima se susreću vrijeme i prostor, pero i tipka, staklo i svjetlo. Možda je sve što činimo samo pokušaj da ga zadržimo, da ne nestane onakav kakav je bio kad smo ga prvi put vidjeli.
Danas, dok sjedim pred ekranom i pišem ove retke, osjećam kako se sve te epohe spajaju u jednoj točki. Pero, stroj, računalo, sve je to samo niz različitih oblika iste želje. Pisati znači ostaviti trag, makar on bio samo svjetlo na ekranu. Možda se negdje, u digitalnoj tišini, još uvijek može čuti šum pera perovođe Mate Baranovića, udarac pisaće makine u redakciji „Hrvatske rieči“ ili šum Laforestovog fotoaparata koji na svjetlu jutra bilježi obrise grada. Šibenik i dalje diše, samo drugim ritmom. A mi, njegovi stanovnici, od tinte do piksela, i dalje pokušavamo zapisati ono što volimo, da ostane, makar u svjetlu koje ne blijedi.
Piše: Ivica Poljičak
