Šibenik je način života – živi, minja se i traje. Iz škafetina Ivice Poljička svake nedjelje donosimo kratke priče o gradu kakav je nekad bio i kakav je danas. O prošlom, nesvršenom, vrimenu u nama.
Nebo preko Šibenika
Znam, grad to je ime, to su ulice, trgovi, ljudi, kuće, pogotovo one znamenite građevine, crkve koje su preživjele stoljeća ponosno stoje i danas. One govore o prošlim vremenima, ali i o nama, koji danas živimo pod njihovim sjenama. Grad je u sebe utkao ljude i povijesti, šapat kamenih fasada i zvukove modernog doba. Više od običnog zbroja mnoštva detalja koje vidimo i prepoznajemo. Ali Šibenik je za mene mnogo više.
Za mene, Šibenik nisu samo zidovi, pločnici i vedute. To su moji roditelji, moj otac i majka, i njihov tihi hod ulicom mog djetinjstva, kvartom koji je odavno živi bržim i drugačijim ritmom. Taj hod odzvanja u meni kao živi dio slike moga grada. On je u mojim uspomenama, u mirisu jutarnje bijele kave, u šalici punoj komadića kruha od jučer, dok me majka hrani na terasi kuće u kojoj sam rođen, na gradskom predjelu Križ.
Pogled s terase
Grad je za mene i pogled s terase, tamo gdje se pogled pruža prema vlaku u pokretu, a ja kao dijete pokušavam shvatiti kamo svi ti ljudi idu, što traže izvan mog svijeta omeđenog ulicama mog kvarta. Taj vlak, taj nepovratni trenutak, sve to je dio mog Šibenika.
Danas, kad sjednem na večernju kavu u Docu, uz samo more, i pogledam preko prema Martinskoj, zatvorim oči i pokušam dočarati zaveslaje Krkinih veslača – one iste veslače koji su, puni nade, udisali ovozemaljski zrak Krešimirova grada, tražeći svoje mjesto pod suncem, snove koje su možda uspjeli uhvatiti, a možda samo otplovili s njima.
A ima i onih koji su otišli, trajno se preselili. Ne brodom, ne vlakom, nego onom stazom kojom se svi kad tad zaputimo. Njihovi izraza lica, kantuni na kojima bih znao ponekad susresti, i dalje žive u meni. Napustili su i oni gradske ulice, ali su ostali u mom pamćenju, čuvani u nekoj unutarnjoj galeriji uspomena. Znam, srest ćemo se opet, jednog dana, na drugom prostranstvu, mjestu gdje će i Šibenik nadam se imati svoje kantune.
Požutjele fotografije grada
Stare fotografije grada, požutjele, izgrebane, s patinom vremena, za mene nisu samo uspomena. One su vrata kroz koja mogu zakoračiti unatrag. Uvijek kad ih gledam, osjećam se kao da šetam tim prošlim vremenima, susrećem tadašnje Šibenčane, osjećam njihov način života – način koji, barem u tragovima, i dalje živi u nama. Jer tko god je prohodao šibenskim kalama, zna da Šibenik nije grad koji se lako zaboravlja. On ostaje, kao okus soli na usnama, kao toplina kamena na stopalu tijekom ljetnog hoda bosim nogama.
Zato, i kad nisam u gradu, on je i dalje u meni. U meni živi pogled na Rivu s mula Krke prema katedrali svetog Jakova. U meni živi plovidba kroz Kanal svetog Ante. Kad „pukne“ pogled na grad, kad maestral raznese mirise ljeta, a nebo se otvori baš onako kako samo zna nebo iznad Šibenika.
U tom trenutku, sve se spoji – i boje, i mirisi, i zvuci. Spoje se kuće i brda, spoj mora i kamena, i znaš: to je tvoj grad. Taj spoj, taj krajobraz, te linije kuća po kojima je Šibenik uvijek bio prepoznatljiv, drugačiji od svih drugih. To je nešto što ne možeš naučiti, to jednostavno moraš osjetiti.
Šibenik osvaja
Šibenik je, za mene, slika ljubavi. To je platno koje još uvijek slikam, koje nikad neće biti dovršeno. Nema savršene boje koja bi mogla opisati tu ljubav, niti poteza koji bi uhvatio svu njezinu dubinu. Ali baš zbog toga – zbog te nedovršenosti, te stalne čežnje – Šibenik me i dalje osvaja. Ponekad tonovi tih boja budu grubi, tamniji, teži, daleki od ljepote, ali i tada – to je moj grad.
Zato često pomislim: da se starim Šibenčanima dignit da danas vide svoj grad, vjerujem da bi im srce zakucalo jače. Da bi osjetili ono isto što osjećamo i mi. Ta nevidljiva nit koja nas veže. Ta se nit ne prekida ni vremenom, ni kilometrima, ni promjenama.
I zato, kad netko kaže „grad“, ja čujem „Šibenik“. I znam, to nije samo ime, to nije samo povijest, to nisu samo ulice i kuće. To je priča. To je pisma. To je čežnja i pripadnost, ponos i sjećanje. To je moja obitelj. Moje djetinjstvo. Čak i kad nisam tamo – tamo putujem. I svaki put prepoznajem sebe.
Piše: Ivica Poljičak
