U Splitu kažu lancarda, a to je u Šibeniku lokarda i obrnuto. U Zagrebu svi kažu šarun, a rič je o strunu. Kad čujete da neko govori bugva, onda znate da je iz Šibenika ili šibenskog kraja, jer drugi će reći bukva, a bukva je stablo.
Znalo se prije čuti, kad bi meštri poslali šegrta da uzme ribe za spremit marendu: „Kupi ribe za gradele, a ako ne bude ribe onda mo’š kupit i bugava.“ Toliko o tomu koliko bugva i nije bila baš na cijeni.
A meni, s bugvama, uvik prva asocijacija ide na babu Anticu. Umisto okusa, prvo mi je pred očima njen vuštan i kako je sidila na banku. Nije puno bugava bilo u njenom životu, a isto su se te bugve tako urizale u pamćenje, pa se zna ponovit ta slika kad ih spreman na gradele. I na licu se pojavi blagi osmijeh.
Gotovo se isto odigra, kao da je živo pred mojim očima, kad vidin pogače koje su izgledom i okusom slične materinima. Zapravo, sve je živo, a opet nije tu. Sve je u meni, a opet nije uz mene. I nije tužno. Kao da je u drugom gradu ili na nekom drugom kontinentu isto sprema pogače. Znam da tamo nema imbotilja kojima je pokrivala pogače koje bi umisila, a opet čujen materin glas koji kaže: ne otvaraj vrata i ne diži imbotilju jer se pogače neće dignit kako Bog zapovida. Nisan to razumija, zašto se tisto za pogače pokriva imbotiljon, ali san mora slušat.
Te pogače, u Splitu ih zovu sirnice, a na kontinentu pince, nisu bile ka ove današnje kupovne. Sigurno to nisu bile najbolje pogače na svitu, ali ja san ih tako vidija. Okus mi je bija izvrstan, bile su pune tista, malo punije, i obožava san ih uz bilu kavu. A na Veliki petak, ujutro, umisto bile kave bija bi čaj i na kruv namazane marmelade. Jer, nije se mrsilo. Prozire se to sjećanje, ka u litnja jutra kad kroz more sve vidiš, nadohvat je ruke, a opet — more je to koje u isto vrime i spaja i dili. Dobija bi karitulu i u njoj jaje i bija san sritan.
Život piše okusima, mirisima i dodirima koji, kao plima i oseka, dođu pa se povuku. Ponekad dođu neočekivano, a često ih i ne primijetimo jer su s nama iz dana u dan.
Imbotilje i vrata, uz pripremu uskrsnih pogača, uvik me mislima povuku u samostan svete Luce na Gorici. Mater je tamo nosila šiti imbotilje. Donila bi časnama sav materijal, a meni je najzanimljiviji doživljaj bilo potezno otvaranje vrata špagom na daljinu. Časne ne bi izlazile vanka, nego bi mi ušli u prostoriju i tek bi nas tu dočekale. Nije mi bilo ni nakraj pameti koje se blago krije u svete Luce i koliko je baština samostana vrijedna za Šibenik. Dječaku s Baldekina špag i vrata bili su zanimljiviji.
Tad su mi vrata bila igra. Špag, potez, kratko čekanje i tišina s druge strane. Već dugo znam da su ta vrata čuvala više nego prostor. Iza njih su benediktinke u Samostan svete Luce stoljećima čuvale relikvije, orgulje, rukopise, stare knjige, slike, vezove i predmete nastajale u molitvi, u tišini i strpljenju… Čuvale su tragove vremena u kojem se pisalo rukom, molilo bez svjedoka i radilo polako, s vjerom da ništa učinjeno s marom ne propada. Nisam tada znao da je to blago važno za Šibenik ni da nadilazi zidove samostana. Za mene su to bila vrata koja se ne otvaraju naglo i ne otvaraju svima.
Prozire se zavičaj u nama uvijek, a ispliva ponekada kad se najmanje nadate. Nekidan mi je, u jednoj popularnoj zagrebačkoj pekari, bez imalo razmišljanja, izletjelo da zatražim škuri kruh. Ne bih to ni primijetio da mi prodavačica nije odgovorila kako se i u njenoj kući, u djetinjstvu, govorilo škuri kruh. Zastao sam djelić sekunde, ugodno iznenađen, tek tada svjestan da sam zapravo rekao „škuri kruh“. Još sam je, trenutno upitao, jesu li za smeđu boju govorili da je kafena. Na potvrdan odgovor, sad već i po boji glasa, prepoznao san šibenske korijene — rođene Zagrepčanke.
Usput mi je stigla reći kako joj se uvijek sviđala riječ kuredela, koja se danas sve manje koristi u svakodnevnom govoru.
Ljudi koji su ulazili u pekaru nisu dopuštali nastavak priče, ali meni se momentalno kroz glavu provukla slika kurdele na crnim gaćama za fizički. Bile su crne, liše bez ičega, a ja san tija da imaju bili obrub, slično kako su nosili košarkaši sedamdesetih. Na moje uporno nagovaranje, mater je popustila, sila za makinu i prišila bilu kurdelu po visini s boka i uz rub nogavica.
Takvi detalji su me činili istinski sretnim. Vidi se to i po tomu što san ih, ne trudeći se, zapamtija do danas.
Naravno, kurdela se koristila za porubit hlače, ali imala je i druga značenja. Za razliku od današnjeg vrimena, prije bi elektro i vodovodni inkasatori dolazili na kuću očitat stanje brojila, a onda bi na papirnatu kurdelu zapisali staro i novo stanje i iznos koji je tribalo platiti. Ta kurdela bila je potvrda da je račun podmiren i čuvala se dugo u staroj kutiji od cipela.
Na kurdelu se ispisivala i plaća, a onda bi se u gotovini preuzela. Ta zadnja kurdela se najviše iščekivala. Sve druge su bile manje važne. Tek su poslije došli tekući računi i čekovi, plaćanja na elektri ili u pošti.
A riči su, ka i te kurdele, ostajale negdi spremljene. Neke u kutijama, neke u pamćenju. I dovoljno je ponekad samo izgovorit jednu — škuri kruv, imbotilja, bugva, kurdela — da se opet sve vrati, tiho i jasno, ka bonaca na moru.
Možda bugva nikad i nije bila riba na cijeni, a pogače možda nisu bile najbolje na svitu. Ali su bile naše. U njima su bile ruke, glasovi i komadići koji su nam gradili naš životni mozaik. I zato danas, kad okrenem bugvu na gradelama ili kad u drugom gradu zatražim škuri kruh, u meni nešto zaigra.
Kao da su svi još tu. Baba na banku, mater kraj makine, mirisi iz kužine. Ne vidin ih, ali ih čujen.
Na kraju, možda i nije stvar ni u bugvi ni u pogači, nego u riječima. U tome kako je izgovoriš i kako ti se smjesti u usta. Jer dok god postoji neko tko će reći bugva, škuri kruh, imbotilja, kuredela, postojat će i oni koji su te riči živili.
Dovoljno je samo govoriti. Tiho, bez potrebe da te itko razumije. Jer riči znaju put. One se uvik vrate kući.
I znan da se ništa važno nije izgubilo. Samo se preselilo u mene.
Piše: Ivica Poljičak