Prije se sve popravljalo i krpalo. Kad bi se bacilo u škovace to bi stvarno bija kraj, nije više bilo pomoći. A sve drugo se čuvalo, čak i kad nije odma tribalo. Koliko sam samo puta čuo: „Ne bacaj, nikad ne znaš kad će ti i zašto ustribat.“ Pogotovo se nije bacalo bocu, u kojoj bi se kupovao sok za raslavit s vodom ili staklenke od kiselih kukumara ili maramalade, još one velike. Mater bi sve to oprala, dobro ocijedila, okrenula naopako i stavila u konobu. „Kruva ne pita“, znala bi reći, „neka stoji, nikome ne smeta.“ A onda, kad bi sredinom ljeta uzljutila ljutiku i kapulicu, imala bi u šta staviti. Kapula i ljutika, kako onda tako i danas, nisu mi drage sirove, ali san se zato gušija u kiseloj kapulici. Tako i danas. Godinama poslin, napravija bi i sam. Triba naći dobru, čvrstu kapulicu, a volin malo veću ili ljutike, a izvrsna je iz Ljubitovice. I onda zimi pomalo guštaš.
E, danas boca u dućanu ima svakakvih i zapravo reći nisu skupe, ali opet, teško mi je u škovace bacit bocu kad pojedemo zadnji kiseli kukumar. Bude mi žao baciti i sitin se kako se prije ništa nije bacalo jer je uvik moglo ustribat.
Sve je tada imalo vrime. I stvari i ljudi. Nije se žurilo ni s bacanjem, ni s kupovanjem, ni s hodanjem.
Prije je najnormalnije bilo hodati. Ne zato da bi se brojili koraci, kako se to danas radi kada hodamo zbog viška kalorija, nego zbog potrebe. U grad se šezdesetih godina išlo na noge, tek su rijetki imali automobile i u to su vrijeme još uvijek smatrani luksuzom.
Na moje dječački naivno pitanje kada ćemo i mi imati auto majka bi kratko odrezala: „To je čisti luksuz. Imamo mi prišnijih stvari.“ Zatim bi rukom popravila rub traveše, kao da time završava razgovor.
Odrastao sam u to vrijeme na Križu i svaka prigoda odlaska u grad bila je događaj, a to je najčešće bilo kada je majka trebala u kupovinu. Jer u to vrijeme, cipele primjerice, nisi imao kupiti nigdje drugo osim u Kalelargi. Tamo su vodili svi putovi.
Naravno, lako je bilo na noge do grada, ali nakon dugog razgledanja po dućanima, poslije povratak nije bio baš lagodan. Zato bi majka unaprijed rekla: „Nemoj poslin tražit da te nosin. Ako ne moreš sam na noge onda ne tribaš ić.“ A tko je mogao ne prihvatiti.
Puno je bilo dućana, a u „Druttera“ sam tog dana dobio prave muške maramice. Bilo je to pred polazak u školu, od mene se tražila pristojnost, a to je pretočeno u riječi zvučalo iz majčinih usta: „Nemoj šmrcat, uzmi šudarić i obriši nos“, ili „Da ti nije palo napamet pljucat po podu“, pa do „Da nisi slučajno kopa nos“. Upravo su takve bile, pokazalo se učinkovite, odgojne riječi.
U „Druttera“ su trgovkinje sve imale sređene, tapirane frizure, a račune su pisale na paragon bloku, koristeći indigo papir da jedna kopija njima ostane. Maramice za brisanje nosa su se dijelile na ženske, složene u trokutiće i muške složene u mali kvadrat.
Malo je reći da sam bio zadovoljan. Muške maramice bile su znak ulaska u muški svijet i jedan korak više u odrastanju. Papirnate maramice u to doba nisu bile niti misaona imenica.
Tek puno kasnije saznao sam da je taj „Drutter“, u koji smo mi išli šezdesetih, bio puno više od običnog dućana. Da je Salamon Drutter još davne 1923. godine u splitskom Novom dobu objavljivao božićne čestitke u obliku oglasa. U njima nije vikao, nije obećavao čuda ni popuste, nego je mirno javljao: da je stigla roba, da ima u zalihi kaputa, odijela, cipela, šešira, rubenine i otmjene ženske kapute. I sve to „uz najpovoljnije cijene“.
To nije bio oglas kakav danas poznajemo. To je bila poruka sugrađanima i susjedima. Kao da kaže: dođite, ima robe, dobra je, ima za sve. Trgovina kao dio grada, a ne kao nešto izvan njega. S imenom, s licem i s karakterom.
Isčezle su trgovkinje s tapiranim uzdignutim frizurama, nema ni paragon računa, a ni u kemijskim olovkama se ne mijenjaju ulošci. Nekadašnju „Drutterovu“ butigu sve manje ljudi pamti kako je izgledala. Nekidan kada sam nakon dugih godina ušao unutra vidio sam ono čega tamo više nema. Ljubazna prodavačica nije mogla niti naslutiti da zapravo vidim platnene maramice kojih tamo davno već nema, pedantno složene u kvadratić, bijele s plavim prugicama prema rubu.
A opet, ime je ostalo. I riječi su ostale. Dugo nakon što pravog vlasnika više nije bilo, ali još sedamdesetih moja je mater govorila: „iden u Druttera.“ Ne u robnu kuću, ne u konfekciju, nego baš u Druttera. Kao da se imenom čuva nešto što je stvarno nestalo. Jedino je pitanje koliko dugo?
Možda je to i jedini način da neke stvari ne bacimo. Da ih ne damo u škovace vrimena. Da ih ostavimo okrenute naopako u konobi pamćenja, oprane, osušene i spremljene. Jer nikad ne znaš kad će i zašto ustribati.
Piše: Ivica Poljičak
