Uoči Božića misli uvik teke drukčije poteku. Više razmišljam o ljudima koji su živjeli prije nas. Ne samo kako se živjeli, nego puno izravnije se upitam što su prolazili kroz svoje mukotrpne živote i teške životne sudbine. Svoje vrime pamtim, ali o njihovom znam malo. Ne zbog znanja, još manje da bi procjenjivao, nego da bi mi bili bliži.
Lovor pun kapi kiše
Isprid kuće izrasta je lipi lovor, pun zelenog lišća. Lip kad se na njemu prisijava sunce, lip kad je pun kapi kiše. I dok gledan lovor sitin se ćaće i matere koja me zove kući jer je kasna ura. Sitin se tog vrimena kad san moga cili dan trčat za balunom i igrat na male branke i vidin u tin kapima kiše kako san rasta, vidin ženu i dicu kako i oni rastu. Vidin to vrime i ćutin ovo današnje koje nosi naprid. Vidin i životnu stazu koja zove, di triba učinit nove korake, oćutit nove mirise i okuse. Život je to koji san proša i koji danas dišen. Sad puno bolje razumin šta znači da se neki u kiši samo skvase, a da je neki ćute. I lovor isprid kuće koji je za me posta više od običnog zimzelena.
Mater i ćaća
Oboje su rođeni u listopadu. Mater i ćaća. Na samom početku tridesetih godina prošlog stoljeća. Imali su puno braće i sestara. Svoje rođendane nisu slavili, za njih je to bija obični dan. Jednostavno nisu držali do toga.
Život ih nije mazija. Prošli su put kako su oni znali. Reka bi danas, ono što su tili to su i napravili. A bili su skromni ljudi, malih zahtjeva. Tako su i živili.
Ćaća je partija prerano, nije moje godine upamtija, a skupilo se lipih godina da mu se mater pridružila na drugoj, nebeskoj adresi. Daleko od kuće koju su godinama podizali u koju su ugradili neizreciv trud.
U njihovin koracima i danas mogu oćutit Baldekin. Pamteći vrime odrastanja na Baldekinu, a to se ne trudiš upamtiti jer te slike dođu same od sebe, pripoznajen ih i danas na puno mista i kantuna. I pari mi se da ih danas bolje razumin.
U listopadu su se rodili i nisu slavili rođendane, a eto svejedno san upamtija. Da na te dane mogu upalit lumin i pomolit se za njih.
Kad nam Božić kuca na vrata sitija san se …
Kaplje to vrime i curi kroz prste, ide samo u jednom smjeru i nikad se vratit neće. Te tople misli, šta su ostale i šta nas vežu, ispisuju novim nijansama život koji traje.
U vrime Božića molitva poveže. Sitija san se pradida Luke. Iman samo sačuvanu njegovu sliku. Da bi obitelj priživila triba je ići u Ameriku. I vratija se. Sitija san se i njegove Marte, moje prababe čije ime je jedino šta znan o njoj. Lipo ime i to je sve.
I njihovog sina Mate, moga dide, koji se nije vratija iz vihora Drugog rata. Tija bi ga, baren na moment, vidit i da mu čujen glas. Da mi priča kako su izgledale zime uz komin. Da mu vidin oči.
Sitija san se i babe Antice, Matine udovice i njenih molitvi i krunica izmoljenih, koje me nevidljivo prate i čuvaju još i danas. Koliko je samo ona platila misa za svoje pokojne.
Sitija san se i dida Krste. Od njega san sluša o Rvackoj i njegove Vicine. Doživili su starost.
Sitija san se ćaće. Vidin mu izraz lica, vidin ga kako radi i kako sidi za stolon.
Sitija san se matere i njenih prepoznatljivih ruku. Vidin oko vrata krojački centimetar koji je nosila kad je znala šiti.
Sitija san se ujaca, stričeva, teta…neki su od njih dugo na nebeskim prostranstvima.
Božić je vrime kad se sve generacije nađu na istom mistu. Živi i pokojni. Oni koje znamo po imenu i one koje nosimo samo po dalekim pričama. Vrime curi, ali ljubav i sjećanje imaju svoj ritam koji ne staje.
U tom ozračju Božića misao mi često ode i dalje, izvan obiteljskog kruga. Otiđe prema ljudima koji su davno živjeli, a za kojima se danas malo tko ima sjetiti. Znameniti Šibenčani, poznati po imenu i djelu, ali bez bližnjih koji bi za njih barem zapalili lumin, platili misu ili izgovorili tihu molitvu. A i oni su bili nečija dica. Nečiji sinovi i kćeri. Hodali su ovim istim kamenom, gledali u isto more, slušali buru i jugo kako prolaze kalama Krešimirova grada.
Možda su i oni gledali neko stablo isprid kuće i u njemu tražili kapi kiše, tražili mir. Danas ih spominjemo u knjigama, na pločama, u imenima ulica, ali rijetko u molitvi. A čovik ne živi samo dok se o njemu govori, nego i dok se za njega moli.
Upalit jedan lumin više
Lipo je zato u vrime Božića proširit srce. Uz svoje, sitit se i njih. Upalit jedan lumin više, makar u mislima. Izgovorit kratku molitvu za sve one čije se ime još pamti, ali i neznane. Za one koji su ostavili trag, ali više nemaju kome doći u san.
Jer grad nije samo kamen i zidine. Grad su i njegovi ljudi. I dokle god ih se sitimo, dokle god ih nosimo u božićnoj tišini, oni su još uvik dio nas. Dio Šibenika. Dio vrimena koje je prošlo, ali nije nestalo.
Najstariji sačuvani pisani spomen Šibenika datiran je na Božić 1066. godine. Od hrvatskog kralja Petra Krešimira, koji je na taj dan bio u Šibeniku. Od toga Božića 1066. pa do danas, kroz ovaj je grad prošlo bezbroj koraka, sudbina i imena. Neki su ostali zapisani, najviše ih je povijest izblijedila, ali svi su oni dali dio sebe u ovaj kamen. U kale, u kućne pragove, teška drvena vrata i riči koje ostaju.
I zato je svaka božićna svijeća u Šibeniku teke više od svjetla. Ona je znak da se još uvik sitimo. Da grad diše ne samo od živih, nego i od onih koji su ga nosili prije nas.
Dok god ima tko zapalit lumin i izgovorit molitvu, dotle će trajat i ta nevidljiva veza među generacijama. Među dicom, roditeljima, precima i gradom.
A Božić će nas uvik iznova podsjećat da nismo sami ni u vrimenu ni u prostoru. Da smo samo jedna karika u lancu koji traje. I da je to, možda, najveći dar koji možemo primiti i ostaviti. U Šibeniku taj dar spomena koji se pamti do danas traje od 1066. Godinu po godinu stigli smo do Božića 2025. godine. Zato Šibenik u ovo vrime zasja malo jače. Jer svaki Božić Šibenčanima je most koji povezuje sve što jesmo i sve što triba otrgnut zaboravu.
Piše: Ivica Poljičak
