Na čitanje novina navukao sam se gledajući ćaću. Svakog bi jutra ispod ruke uredno preklopio Slobodnu Dalmaciju, Večernji list i Sportske novosti. Zrcaleći njega, čitanje novina uvuklo mi se pod kožu neprimjetno, gotovo čim sam naučio čitati. Novine su se u to vrijeme čitale odostraga. Slobodna Dalmacija bila je velikog formata, a volio sam je čitati ponedjeljkom i subotom. I to odostraga, jer je prvih nekoliko stranica bilo ispunjeno ispraznim političkim temama, potpuno stranima dječaku pred kojim je stajalo cijelo životno putovanje.
Poslije svakog čitanja, često samo listanja, na jagodicama prstiju ostajali bi od olova tamni tragovi. Mater bi mi to uvijek spominjala kad bih poželio čitati novine dok doručkujem. Ponedjeljkom bih pratio športske rezultate od nedjelje, a subotom najave nogometnih i košarkaških utakmica. Ponedjeljkom sam obožavao Sportske novosti. U njima su bili rezultati svih nogometnih utakmica i trenutne ljestvice. Ne samo prva liga, nego i druga, ali puni gušt nalazio se na posljednjoj stranici gdje su bili rezultati engleske i njemačke lige. Listajući, prateći europske nogometne lige, zeleno izdanje Sportskih novosti ponedjeljkom, naučio sam, bez ikakvog napora, sve najznačajnije europske gradove, stadione u njima i čitav niz zanimljivosti koje poslije nisam imao potrebe učiti iz zemljopisa.
Preko novina pomalo sam upoznavao i šibenske trafike, koje su u životu grada nekada imale puno veće značenje. Uvijek je netko nešto kupovao, rijetko se znalo dogoditi da nema ama baš nikoga. U trafikama su najtraženije bile cigarete i novine. Na Križu su dvije bile nezaobilazne. Jedna se nalazila u prizemlju duge petokatnice. U njoj su radili roditelji poznatog bivšeg napadača NK Šibenika Mile Mrvića. Tamo su dočekali i mirovinu. Uglavnom su djecu poznavali po roditeljima, ali ovdje je bio obrnut slučaj. Kako sam volio nogomet, nije mi bilo teško upamtiti kad mi je ćaća rekao: „To su ti mater i ćaća od Mile Mrvića.“ Već je tada Mrvić bio gradski zabavljač s gitarom u ruci, a iz tog vremena ostala je još živa anegdota po kojoj je hitronogi Mrvić, pretrčavajući ga, dobacio protivničkom braniču: „Ćao, žurim.“
U toj trafici na banku se nalazilo svakakvih dnevnih novina i tjednika, stripova, a iza, na policama, raznovrsne cigarete. Za dječju znatiželju – žvakalice i frenje. Cigarete su se mogle kupiti na komad, a moglo se kupiti i pak papira, refužo metalnih uložaka za kemijsku olovku i drugih sitnih potrepština za školu. Premda se, prosječno gledano, živjelo skromno, trafika u prizemlju petokatnice ipak je malo odskakala u odnosu na obične aluminijske i drvene trafike koje su se nalazile uz trotoare, blizu ceste ili novosagrađenih trgova između zgrada, koji su uglavnom ostajali neuređeni i prazni od sadržaja. Bilo je to vrijeme oskudice robom široke potrošnje, a logično rješenje za svakog tko je to sebi mogao priuštiti bio je Trst. Najbolje se to prepoznavalo nekoliko dana poslije u školi, po mirisnim Brooklyn žvakama.
Tik do ležećeg nebodera nalazila se serijski tipizirana aluminijska četvrtasta trafika. Prednja metalna daska uz prozor bila je prepuna novina. U zimsko doba, obavezno kad bi padala kiša, novine su bile prekrivene prozirnim najlonom. Trafikantice su se mijenjale, nisam ih stigao upamtiti, a trafika se održala puno duže od susjedne. Međutim, prvo je prestala s radom, a onda su je, kao suvišnu, jednog jutra odnijeli. Ostali su tek mali betonski temelji na kojima je desetljećima stajala.
Generacijama osnovnoškolaca iz Lepe Šarić, poslije Tina Ujevića, ostala je memorirana kao sićušan, ali nezaobilazan dio puzzlea djetinjstva. Naravno, tko je tada uočavao njezinu neuglednost, nepotrebnu skučenost, demode rebrasti aluminij? Ničega tu nije bilo lijepog, međutim imamo dokaz da se život na kraju uspije othrvati svakoj ambalaži. Ono što nam se nije sviđalo nestane sa životnim plimama i osekama.
Pamtim još jednu trafiku u blizini, preko puta Škugorovih kuća, prije nego što bi se stara cesta spuštala prema bolnici. Stajala je mala drvena trafika. Prošao sam kraj nje, ni sam ne znam koliko puta, ali nikada u njoj nisam ništa kupio. Ostala je izvan ruke. Na samom kraju sedamdesetih godina, kada se rekonstruirala ulica, bolje reći gradila nova, uz dvoranu na Baldekinu, drvena je trafika završila svoju priču.
No, kad pitate Šibenčane koji su zagazili u osmo desetljeće života ili su stariji, koju trafiku najviše pamte, onda bez puno razmišljanja svi pričaju o Okrugloj trafici na Poljani.
Nisam je vidio uživo, ali sam se mnogo puta zatekao kad bi se spominjala. Dok sam bio mlađi, zamišljao sam je puno većom negoli je stvarno bila. Radilo se o skromnoj trafici, međutim vidljivoj i prepoznatljivoj, a ključ cijele priče nalazio se na Poljani. Tko bi je pamtio da se nalazila negdje na rubu grada?
Uz Okruglu trafiku veže se vrijeme mladosti, vrijeme kojeg se danas vremešni Šibenčani nostalgično i rado prisjećaju. Sad potpuno razumijem starije kad bi znali reći: „Mladost je lipa.“ Naći se na kantunu Okrugle trafike – tako neki pamte.
Ako ništa drugo, trafika je i ne htijući zaslužila da njezin geometrijski oblik nazovemo imenom Okrugla. Premda je nema među živima, preživjela je više od pedeset godina u kolektivnoj gradskoj memoriji. Stiglo se zaboraviti kad je postavljena na sami kraj Poljane. Zaboravio se pravi vlasnik, Zorić, kome je trafika nepošteno nacionalizirana. Nacionalizacije i konfiskacije koje su se provodile u bivšem nedemokratskom režimu nisu se pitale o nepravdama i životnim sudbinama ljudi koji su ostajali bez svoje imovine. Trafika je nadživjela pravog vlasnika, ali nije uvođenje semafora na križanju kod Poljane. Početkom 1970-ih Okrugla trafika preselila se s Poljane u kolektivnu memoriju. U početku sramežljivo, a poslije, kako je mladost starjela, trafika je izgledala ljepšom negoli je stvarno bila.
Pomalo nestvarno izgleda da je Arsen, na samom kraju svog životnog puta, tek nekoliko dana prije nego što je otišao na operaciju s koje se nikada više nije vratio, na stoliću uz njegov naslonjač imao pripremljene korice za zadnju zbirku pjesama. Okrugla trafika dospjela je tako u Arsenovu poeziju.
Na nekoliko sačuvanih starih crno-bijelih fotografija, na kojima se vidi stara kamena Okrugla trafika, vrijeme kao da je stalo, kao da je mladost zapela u vremenu i ne pušta danu da prođe.
Pred sam kraj, kada su se gasila svjetla životnih reflektora, Arsen je zapjevao duet s Mišom Kovačem „Mi smo lišće s iste grane“. Od zbiljske Okrugle trafike do Okrugle trafike u poeziji svijet se jako promijenio, a bitno je ipak ostalo isto, duboko u nama. To lišće s iste grane.
Piše: Ivica Poljičak
