Miris pečene koke i kumpira iz stare crne padele. Miris koji nije bio samo hrana, bio je to miris nedjelje koji bi se prepoznatljivo proširio kužinom.
Međutim nedjeljni ručak zimi zvukom bi dodatno začinio radio. Preko tjedna bi se slušao tu i tamo, tek toliko da se čuju vijesti, a zapravo najvažnije od svega vremenska prognoza. No, nedjeljom je radio preuzimao drugu ulogu. Čestitke i želje slušatelja postali su zvučni dekor obiteljskog ručka. Još dok se koka s kumpirima pekla, dok se čula teća i šuškali pijati za obveznu juhu iz radija su dopirale poruke iz života drugih ljudi, njihove radosti i želje, njihove pjesme koje su voljeli. Neka cijeli grad zna.
Više od radio emisije
Čekale su se čestitke i želje. Nije to bila samo emisija. Tu se doznalo tko se vjenčao, tko slavi rođendan, tko se rodio, kome su djeca poslala pozdrav, za rođendan majci, ocu, didi ili baki. Iza svake čestitke krila se cijela neizgovorena životna priča, a želja izgovorena pred cijelim gradom. Svaka čestitka imala je svoju pjesmu, a gotovo uvijek su to bile iste pjesme, iz nedjelje u nedjelju su se ponavljale.
Za većinu su te pjesme bile rado slušani hitovi, a nekima su donosile nevidljivu sreću.
Umjesto mirodija aromu su donosili stihovi i prepoznatljivi glasovi. Ana Štefok i nježno…“ Doviđenja, sretan put/Nek′ ta sreća prati svud/I znaj, ne zaboravi/Na časove ljubavi./Doviđenja, sretan put/Nek te sunce prati svud/I srce tvoje nek zna/Da volim te ja.“ Mišo Kovač i njegove „Najljepše su oči moje majke…“ te uvijek prisutna: „Odvest ću te na vjenčanje, ljubavi moja/živjeti ćeš samo za me, ljubavi moja/Odvest ću te na vjenčanje, ovoga ljeta/Ruže će za tebe rasti/Kamen će za tebe cvasti/Tamo daleko od svijeta imat ćeš dom“. Kad bi djeca čestitala rođendan ocu ili djedu, gotovo redovito se slušao Alan Ungar, onim svojim dječjim, iskrenim glasom: „Al’ tata, ti me voliš“, koju je pjevao sa svojim ocem. U tim minutama i najtvrđa bi se lica smekšala. A kad bi se čestitao rođendan didi, znalo se: ide Arsenova tiha i duboka „Dida moj“. I tada bi kuća na trenutak utihnula.
Kroz eter su se nizali Mišo, Klapa Šibenik, Milo Hrnić, Tereza, Dubrovački trubaduri, Oliver… A Zdenka Vučković nas je vraćala u djetinjstvo pjesmom „Moja mala djevojčica“, punom kolača, igračaka i velikih želja. Glazba nije bila pozadina, ona je bila emocija u obliku zvuka.
Nevidljivi most čestitki i želja čitatelja
Tada sam prvi put pomislio kako je samo pitanje vremena kada će svaki Šibenčanin barem jednom u životu nekome poslati ili primiti pjesmu u Čestitkama i željama na Radio Šibeniku. Jer to nije bila samo glazbena emisija. To je bio prostor u kojem su živjele male, tihe radosti običnih ljudi. Radio je bio nevidljivi most između stanova, kužina i kužinavanja, sudbina koje barem u tom trenutku nisu bile usamljene.
Nakon ručka, dvije su stvari činile pravo veselje: mramorni kolač i nogometni prijenos na radiju.
Mater bi iz pećnice vadila mramorni kolač, još topao, mekan, s tankom koricom. Miris vanilije i kakaa miješao se sa okusima slasnog ručka. Kad bi ga prerezala, u sredini se pokazivao onaj savršeni uzorak svijetlog i tamnog tijesta, kao rijeke koje se dodiruju, ali se ne miješaju do kraja. Svaki komad bio je različit, a opet isti. Taj kolač nije bio samo slastica, bio je znak da je ručak gotov i da se sada može mirno sjesti uz radio. A onda bi započinjao nogomet. Neiscrpna tema svih muških razgovora. Ćaća bi sjedio tik uz veliki radio, kao da se želi još više približiti glasu radioreportera iz Zagreba ili Splita. Pušio je cigarete bez filtera, povlačio dim duboko u sebe i dugo ga ispuštao kroz nosnice. Dim je kružio prostorijom, a glas spikera dolazio je često kroz šumove frekvencija.
Iz Zagreba se javljao legendarni Ivan Tomić kad je igrao Dinamo, a Hajduk je pratio Edo Pezzi. Njihovi glasovi nosili su ritam utakmice. Oni nisu samo opisivali, oni su zapravo stvarali sliku. I dok je lopta skakala po travnjaku, mi smo je gledali zatvorenih očiju. U glavi se otvarao stadion, tribine, dresovi, trk, sudac, mreža, gol.
Imao sam deset godina i želio sam biti radijski komentator. Ne nogometaš, ne trener, nego glas. Htio sam biti onaj koji riječima stvara utakmicu. Činilo mi se čudesno da netko može samo svojim glasom izazvati takvu napetost, radost, tugu, uzvik, tišinu. Da jednim “GOOOL!” digne cijelu kuću na noge.
Ćaća je slušao napeto, bez puno riječi. Tek bi ponekad tiho promrmljao ili se razveselio. Radio i on bili su u nekoj svojoj tihoj vezi. Nikada nisam do kraja razumio kako je doživljavao utakmicu slušajući radio, za razliku od mene koji sam se glasnije radovao golovima koje sam maštom dočaravao ljepšima negoli su stvarno bili.
Kasnije je televizija potisnula radio. Utakmice smo počeli gledati, ne više zamišljati. Slika je postala stvarna, ali je mašta izgubila dio svoje moći. Pomalo su se gasili i nedjeljni ručkovi, život je donio svega više, ali nas je i razdvojio. Ipak, i danas, dok se vozim automobilom, ponekad poslušam radijski prijenos. I tada, kao u trenu, oživi slika starog radija i ćaćinog lica.
Dječački san se ipak jednim dijelom ostvario jer sam nakon završetka studija kratko vrijeme radio na Radio Šibeniku. Hodao sam hodnicima kojima su nekad putovali svi oni glasovi iz djetinjstva. Tada sam upoznao Josipa Simsiga, čovjeka koji je primao narudžbe za Čestitke i želje na početku svog radnog vijeka. Poslije je postao zaštitni znak šibenskih radio-reklama. Imao je glas koji nikoga nije ostavljao ravnodušnim.
Od njega sam slušao priče o nogometašima o čijim su igrama ostale žive tek legende. Nije ih ni on gledao, ali mu je o njima pričao njegov ćaća. Jedan od njih bio je Ratko Kacijan, napadač starog kova, nesebičan, brz, igrač koji je radije asistirao nego zabijao. Vjerojatno najbolji šibenski igrač svih vremena. Najpoznatiji igrač prijeratnog Osvita. I tada sam shvatio koliko radio čuva prošlost. Ne samo kroz snimljene glasove, nego kroz priče koje se prenose.
Nikada nisam prenosio pravu nogometnu utakmicu sa slušalicama na ušima. Nisam viknuo “GOOOL!” u mikrofon. Danas je drugo vrijeme. Od pustih slastica zaboravili smo na mramorni kolač, nema više starih crnih padela koje su ostavljale dojam da su iz prošlog stoljeća i da je u njima ispečeno tko zna koliko koka i kumpira. Radio je potisnut ekranima, notifikacijama i brzinom. Glazba više ne dolazi slučajno, nego po izboru. Ali nedjeljni mirisi, glasovi i pjesme ostali su trajno zapisani u kolektivnoj memoriji.
I svaki put kad u vožnji slučajno uhvatim staru pjesmu na radiju, neku od onih iz Čestitaka i želja, na trenutak se opet vratim za onaj stol. U kuću gdje se ručalo bez žurbe.
I dok se grad odavno promijenio, neke se nedjelje još uvijek vraćaju kroz slučajnu pjesmu na radiju. U njima su isti mirisi, isti glasovi i isti stol. Samo smo mi malo stariji.
Piše: Ivica Poljičak
