Igračke u djetinjstvu bile su misaona imenica. Rijetke bi završile u mojim rukama. Škanjel, prazne kutije od šibica, ostaci od kantinela i štuketa bile su naše priručne igračke koje su otvarale vrata svijetu mašte, svijetu u kojem se više trčalo nego što se sjedilo, u kojem su se prijateljstva često učvršćivala kroz ogrebotine, krive korake i beskrajna nadmetanja. Iznimke su bile jedino razgovori odraslih. U tome se nalazilo nešto neobjašnjivo privlačno. Najveći dio nisam niti razumio, ali sjediti uz stol, slušati dogodovštine o kojima se živo pričalo još više je prizvalo dječačku maštu. Naravno, tek sam poslije doznao da se neke stvari nisu pred djecom spominjale, ne toliko što ne priliče dječjem uhu, nego da ih ne bi ispričao tamo gdje ne smijem.
Tko bi se danas sjetio tih priča, ishlapile su godinama nevažne i prikrivene važnijim životnim temama. Ostali su tek fragmenti koje više niti jedno ljepilo ne može pohvatati u cjelinu, a bit će da to i nije važno. Ostali su izrazi lica, boja glasa, kogula kave i čikarice na stolu, banci na teraci ljeti ili naloženi špaker na drva kad zima sve natjera u kužinu. Ostali su obrisi, toliko živi da nadomještaju sve što je zaboravljeno.
Krhotine plovidbe kroz vrijeme
Ne trudim se više ni prisjetiti se svih detalja. Važnije su mi te krhotine plovidbe kroz vrijeme. Kao kad se sjećaš knjige ili filma koji su te duboko dirnuli, pa poslije shvatiš da više pamtiš gdje si ih gledao ili čitao, nego što se u njima točno događalo; ali zato fotografski pamtiš korice knjige ili miris dvorane. Najduže se pamte emocije i nevidljive poruke.
Odrastali smo samostalnije, s maštom koju smo sami stvarali, za razliku od današnjih vremena u kojima “pametni” alati nude sve odgovore prije nego što dijete stigne i pitati.
Pričam nedavno profesoru, koji još uvijek odoljeva vremenu ili bi danas rekli da „jako dobro nosi svoje godine“, premda ih se skupilo jako puno, na tom tragu jednu od slika djetinjstva… Side kose smotane u kunkun, blago povijenih leđa, teta Domina sila bi na drveni banak isprid kuće u kasno popodne i uzela krunicu u ruke. Nije molila na glas, samo bi se vidilo kako jedva vidljivo miče usne, kao kad bi stare polupismene žene slovkale dok bi pokušavale pročitat pismo šta je stizalo od rodbine iz tuđine. Zagleda bi se u nju, a ona se nije dala smesti. Krunicu je držala s obe ruke iznad lagane litnje vešte s botunima sprida i bez rukava. Na livoj ruci vera. Molila je zrno po zrno, sve dok ne bi izmolila cilu krunicu i na kraju se prikrižila. Takvu je pamti, uvik tiha i pobožna.
Slušajući, bez komentara, profesor se nadovezao sa svojom šibenskom pričom o jednoj večeri koju je upamtio za cijeli život…
„Kratki susret“ na željezničkom kolodvoru
Rujanska topla večer spustila se na šibenski željeznički kolodvor. Sedmorica budućih studenata sprema se ući u noćni vlak za Zagreb. Dok pijemo veliki macchiato, stari profesor mi priča da ih život poslije odnio na različite putove, a on ih je, jednog po jednog, ispratio na drugi svijet i ostao zadnji koji još pamti tu rujansku blagu noć, zadnjih okusa ljeta koji su se osjećali u Šibeniku punog još uvijek svježih rana Drugog svjetskog rata. Ta rujanska noć gotovo da se izgubila iz njihove memorije, a onda kad se prvi kolega zaputio nebeskim vlakom na put u jednom smjeru, opet je oživjela. Kao iz filma Davida Leana „Kratki susret“, ta noć i Šibenik vezali su ih nevidljivim nitima sve do kraja.
Profesor je danas zadnji od studentske sedmorice, govori mi o tome kao da toj rujanskoj večer želi kupiti kartu za još jedno putovanje, da ne iščezne s njegovim odlaskom. Zapravo, na prvi pogled nije bilo ničeg posebnog te večeri u rujnu 1947. godine. Dim iz parne lokomotive, ćaća koji ga je suznim očima, pokušavajući skriti da se ne vidi, došao ispratiti, pogleda u kojem se miješala tuga što odlazi i ponos zbog sina koji će daleko dogurati. Kratkotrajni čvrsti muški zagrljaj i drveni kufer koji mu je dao, a uz njega kaput i kapa modra francuzica da se nađe u oštrim zagrebačkim zimama. U vlak ulazi u novim štofanim hlačama koje mu je mater sašila da ima za studij. To je to tada izgledalo obično, a zapravo je bilo temelj onoga što će kasnije postati jedan cijeli život.
Na prozoru vagona sedmorica glava, žamor u kojem svatko pokušava reći neku zadnju rečenicu, poruku, obećanje. Pisat će pisma, javiti kako su se snašli, vidimo se za Božić. Parnjača je glasno zatrubila, zatvaraju se vrata na vagonima, još malo mahanja za pozdrav i zaplovili su u novi život…
Život nije kantar
„Evo Ivica“, kaže profesor mirno glasom koji me podsjetio na molitvu tete Domine, „više mi to danas znači od zapisa iz doktorske teze. Možda zvuči ludo, ali baš je tako. Nemoj misliti da je to zbog tuge jer sam ostario“, govori on dalje, „živio sam ispunjenim životom da bih žalio za vremenom koje je prošlo. Život nije kantar u kojem kao na pazaru sve važeš i procjenjuješ prije nego doneseš odluku.“ Hoće mi reći da mi ne biramo događaje koje smo upamtili, niti one koje smo zaboravili. To se jednostavno dogodi i oblikuje nas i kad to ne vidimo. Kao i miris friganih pispalja na svinjskoj masti koje je znala spremati mater. Miris koji i danas ćuti u nozdrvama jednog sjećanja, na vrijeme kada su mirisi i okusi imali druge vrijednosti. Priča mi to ostarjeli profesor, znajući iz bogatog životnog iskustva da je lakše zaboraviti činjenice, a da te emocije određuju za cijeli život. U tome se krije čarobna moć jedne rujanske večeri iz 1947. godine na željezničkom kolodvoru u Šibeniku…
U tome se krije moć Šibenika da te veže, kad je sve lijepo i dobro, ali i kada se događaju stvari za koje bi najradije da se nikada nisu dogodile. Ponekad mi se čini da sve što smo bili i sve što smo postali stane u one sitne trenutke koje nismo ni primijetili dok su se događali. Tek kad godine prođu, kad ti pogledi omekšaju i nađeš vremena i osjetiš vlastitu tišinu, shvatiš da su te sitnice bile sidra što su te držala kad si plovio kroz meandre života.
Vrijeme koje još živi u nama
Tada se vrate slike koje si mislio da si izgubio, ne cijele, nego onako, u krhotinama, dovoljno da te prime nepovratnim zagrljajem vremena koje je prošlo, ali još uvijek stoji u nama.
Pogled dječaka na luku, na teške lučke dizalice, činilo mi se tada da takve velike i visoke postoje samo u našem gradu i da su najveće na svijetu. Dok bi ispred velikih dvorišnih vrata gledao rijetke automobile, znali bi me tada plašiti Pulentom, ako ne bi s ulice htio odmah doći kući kad bi mater zvala. Nije mi bilo svejedno, dovoljna prijetnja da odmah poslušam.
Premda godinama udaljen od tog vremena, često i fizički odvojen, ima dana kad u prsima doživiš Šibenik, baš onakvim kakvim si ga živio dok smo djeca bili mi. Osjetiš da te cijeli grad nevidljivim rukama zagrlio, dotaknuo dušu kako samo Šibenik zna.
Piše: Ivica Poljičak
