Grad živi i mijenja se, a s njim i naši životi. Za razliku od grada koji uvijek uspije pronaći svoju novu mladost, naš je život putovanje bez povratne karte. Kad zima s prvim jakim kišama i burom širom otvori vrata zimi u staroj gradskoj jezgri najviše se ćuti tišina. Stigneš usporenog hoda pogledati kantune i izloge dućana u kojima već dugo nema glavnih niti epizodnih gradskih likova čija je osobnost obilježila Šibenik kakvog smo ga poznavali.
Na jednom malom gradskom trgu, zastanem na trenutak, nevidljivo kao da popisujem promjene u razdoblju dužem od tridesetak godina. Ovladali su štekati trgom, a postao je prepoznatljiv po načinu kako se tamo razgovara i raspravlja, smije i podbada. Tamo još uvijek i usred ljetnih vreva dolazi gradski svit, čuje se i ćuti gradska ćakula …
Što se promijenilo, osim što nas sijede vlasi pristižu u trci koja je za neke utrka na kratke staze, a za neke maraton? U susjedstvu dugo nema “Čikole”, a tamo se dobro marendavalo i još više, tu su se znale, najčešće uz nezaobilaznu travaricu, čuti batude i funcutarije svih vrsta. Puno puta sam čuo da je tamo Marko Perišić Brešanu bio inspiracija. Dugo, već zaista dugo, kao da nikada nije niti živio, zatvoren je i DIT. Puno se tamo gemišta popilo, a u svoje vrijeme održavala su se predavanja i izložbe. DIT je kratica od Društva inženjera i tehničara. Radio Šibenik se, skupio se lipi broj godina od tada, preselio već na drugu adresu. Ostale su zatvorene zelene škure kao otužni pečat da je tamo život bio u radio eteru. Pamtim dobro ljude i prostor ondašnjeg Radio Šibenika. Ljudi različitih karaktera i životnih sudbina. Ne stanu u ovu kratku priču. Kafić Castello pretvorio se u slastičarnicu, umjesto Wranglerovih rabatinaka pijemo kavu u Hendrick’sa, a već pomalo zaboravljeni Bobis prepustio je mjesto izvrsnoj kavi u Giro espressa. Polićev kafić, s bankom ispod prozora postao je sjedištem Narodne Republike Bono. Nema ni mesnice s njegove desne strane u kojoj su radili mesari stare garde, a Sonja Panjkota davala ton ciloj butigi. Ni cipele se više ne prodaju s lijeve strane. Moglo bi se dalje cijelu Masnu i Kalelargu nabrajat… A dugo nema ni baškota iz Žeravice, u neposrednom susjedstvu. E to je bija baškot za kojeg su svi znali.
To je bija baškot
Odrasta san u kvartu u kojem se sve znalo. Tko di ide, tko ima temperaturu, tko nije doša u školu, tko je šta ruča. I sve se to znalo bez poruka, bez grupa, bez mobitela. Zvalo se s prozora, s vrata, s kantuna. Kad bi neko bija bolestan, ako je temperatura onda namaži rakijon, a ako su probavne nevolje onda kamomila i baškot. Uvik je to bila prva pomoć. Baškot se koristija kad bi se teke pokvarija štumak.
Danas, di god se kreneš, ima baškota. Na policama u dućanima, u svakoj kombinaciji: obični, integralni, s lanom, bez glutena, u celofanu, u kartonu, na kile. A zapravo, to je prava istina, baškota kakvog smo znali više nema.
Kad kažem “baškot”, ne mislim na dvopek. Ne mislim na sterilno zapakiran i laserski izrezan komad hrskavog, reka bi baškotanog tosta. Mislim na ono što se nekad kupovalo u Jurasovoj pekari. Ili kod Žeravice, u Masnoj ulici. Baškot je bija kruv – kruv koji je preživija svoj život, pa ga se baškotalo da dobije još jedan. Ispržen, tvrd, nepravilno rezan, s mirisom starog suhog kruva i pečenja. Ali, kad bi ga triba, bija je najmekše što si moga poželit.
Kad te zaboli štumak
Odma si zna, kad bi teke povratija ili bi te promutilo, mater bi kuvala kamomilu i davala baškota. Pravog, tvrdog baškota, često prepečenog, bez pravilnog oblika. Bolje reći ka odrizana feta kruva koja je baškotana. Nisan ga ija iz gušta, nego jer san mora. Jer ništa drugo ne bi stalo u mene. A baškot bi proša. Lagano, umočen, bez muke.
I svaki put ista slika: šalica kamilice na tanjuriću, a na tanjuriću dva-tri komada baškota. Ne jednakih, ne lijepih, ali toplih u svojoj slici koja je bila put prema prestanku brze muke koja bi nas uvatila, a onda još brže prošla. E to nije bija dvopek. To je bija baškot.
Baškot u Žeravice
Danas, kad prođem Masnom ulicom, nekad mi se učini da ga vidim. Žeravičin baškot, na onim starim policama iznad blagajne. Ne zato što je stvarno tamo, jer nije. Nema ga već dugo. Ali svi koji su ga baren jedanput jeli znaju točno o čemu pričan. To je stvar s uspomenama, one ne nestanu. Samo ih više ne možeš kupit. Neke stvari ne znamo da su važne dok ih ne izgubimo. Nisu to velika imena, ni razglednice, ni velika povijest. To su detalji: kako miriše kruv izjutra iz pekare, kako se lomi baškot između dva prsta, kako te netko nahrani kad ne možeš sam.
Jedno vrime isčezne i dođe drugo. Novo doba, s novim okusima, s novim navikama. S uredno izrezanim, vakuumiranim dvopecima. S kavom u kapsulama. Sve to možda i valja, ali fali ono što se ne može ponovit. Jer nije stvar samo u baškotu, nego u okružju u kojem se on jeo. U onim danima kad si zna točno što ćeš poist kad si bolestan. U tome da je neko zna što ti triba, i da ti nije nudio izbor, nego sigurnost. U tome da si zna: ako te zabolija štumak, dobit ćeš kamilicu i baškota. I ništa drugo.
Danas kad uzmem neki od tih dvopeka iz supermarketa, ne mogu ni reć “baškot”. Jer nije. Nema veze s onim o čemu pričan. I da, naravno da je ukusnije. Naravno da se manje mrvi, naravno da je zdravije. Ali nema ono nešto – onu toplinu, onu svrhu, onu vezu. Baškot je bija zalogaj kroz koji bi osjetija da mater brine. Makar mi onda nije pasa. Kad si ga lomija, zna si da nisi sam.
„U potrazi za izgubljenim vremenom“
Danas imaš milijun proizvoda za zdravlje, probavu, detoksikaciju. A opet, učini mi se da je nestalo topline svakodnevice kad bi baškot ustriba. Nemaš baškota u značenju kojeg je imao. I zato nije stvar samo u ukusu, ni u teksturi, ni u receptu. Nego u zalogaju u kojem si živija svoje vrime. Danas to razume, baren tako mislin, oni koji su to proživili u doba dok je još bilo sasvin normalno pasti i razbit kolino. Očito, valja skupit puno godina za lakše razumit Proustov „U potrazi za izgubljenim vremenom“ i kolačiće koje je umaka u čaj. Dok sam to čitao kao srednjoškolsku lektiru čitao sam to kao običnu školsku obvezu bez ikakavog drugog smisla, a danas se sve više uhvatim kako me mali, jedva vidljivi detalj, pogled na nešto meni samo znano, miris koji se iznenada pojavi ili okus koji podsjeti na nedjeljnji ručak u neka prošla vrimena, vrati u doba puno snova i jednostavne životne radosti.
Vrijeme ide, grad se mijenja i premda su možda današnje ulice ljepše i ljeti punije nego ikad, praznine se mjere drukčije. Ne brojem ljudi, nego brojem onih kojih više nema. Baškot nije nestao zato što ga nitko više ne zna napraviti, nego zato što je nestalo okružje u kojemu je imao smisao: materina ruka, miris pekare, tišina jutra u kvartu u kojem se sve znalo bez riječi. Danas kupujemo uredno zapakirane stvari, ali teško kupujemo pripadnost. I zato ono što tražimo nije okus, nego vrijeme koje se ne vraća. Možda se u svakoj šetnji starom jezgrom samo nadamo da ćemo u nekom izlogu ugledati trag prošlosti, ne zato da bismo se vratili, nego da se uvjerimo da je jedno vrijeme ostalo u nama.
Piše: Ivica Poljičak
