Legende su čudnovate biljke. Rastu i kad ih nitko ne zalijeva, prežive i kad im povijest ne daje mnogo hrane, a opet se udomaće među ljudima kao da su oduvijek dio njihova svijeta. Malo po malo, ustrajnim prepričavanjem, one se pretvore u istinu. Bolje reći, barem u ono što ljudi žele da bude istina. Šibenik, kao i svaki stari grad, ima svojih legendi, a jedna od ukorijenila se upravo u Crnici.
Crnica, danas gradski kvart, prvi red do mora s apartmanima što mirišu na nove početke, nekad je bila nešto posve drugo. S gradom se združio tek za vladavine dugogodišnjeg gradskog načelnika Ante Šupuka. Premda izvan gradskih bedema, Crnica nikad nije bila izvan šibenskog duha.
Crkva svete Elizabete i tragovi kraljevskog bijega
Legenda kaže, a ljudi su stoljećima voljeli vjerovati, da se u maloj crkvici svete Elizabete, sklonio kralj Bela IV. bježeći pred Mongolima. Predaja je toliko živjela među pukom da se govorilo kako je kralj ponio i svoje blago, koje je u strahu sakrio negdje u blizini crkvice. Ugledni šibenski novinar između dvaju svjetskih ratova, Manfred Makale, zabilježio je da su sredinom 19. stoljeća pojedine crničke obitelji prekopavale okolni teren u potrazi za zakopanim dragocjenostima. Pričalo se čak da je jedna obitelj našla krunu u dubokom grobu, krunu koja je potom misteriozno nestala. Je li to, pitali su se Crničani, kraljeva kruna?
Takve se priče ničim nisu mogle potkrijepiti, ali su ipak ostale žive. Kao da ih je vjetar raznosio, a tko zna, možda je baš u tome njihova ljepota: u mogućnosti da, makar na tren, otvore vrata svijetu u kojemu smo sebi važniji negoli smo zaista bili.
Ime Crnica, prema don Krsti Stošiću, ne dolazi od crne kuge, kako su neki tvrdili, nego od guste crne šume koja je nekad pokrivala taj kraj. U svojim Selima šibenskog kotara, Stošić nije mogao Crnicu promatrati kao klasično selo. U Crnici je vidio prijelaz, most između sela i grada, dio koji se tek oprezno priklanjao urbanom.
Nedaleko od dvostrukog gradskog bedema nalazila se crkva svete Nedjelje – sveta Nediljica, kako su je zvali Crničani. Uz
crkvu je djelovala bratovština svete Nedjelje, a Crnica je tada imala i svoje stare obitelji: Niniće, Blaževiće, Trlaje, Zaninoviće, Baljkase, Šariće, Jurišiće, Bukiće, Dulibiće, Labure, Lambaše, Vudrage, Vidoviće, Panjkote i Žonje. Prezimena koja su oblikovala ritam svakodnevice, zvuk govora i obiteljskih događanja, prezimena koja su Crnici dala identitet snažniji od mnogih većih prostora u gradu.
Doba dima i mangana
Dvadeseto stoljeće donijelo je potpuno novu sliku. Od 1904. Crnicu je obilježila tvornica SUFID-a, kasnije Tvornica elektroda i ferolegura – TEF. U SUFID-u se u dvanaest elektropeći proizvodio karbid tada tražen u Europi. U njoj je 1907. godine bilo zaposleno pet stotina radnika. Na tom je prostoru poslije izgrađena bivša Tvornica elektroda i ferolegura.
Tvornica je određivala sve: mirise, boje, zvukove, zdravlje i radne dane. Dimnjaci su bili visoki i neumoljivi, a more je, iako prostorno vrlo blizu, bilo daleko od mjesta za kupanje. U moru se nije ogledalo nebo, nego industrijska prašina i dim.
Ipak, usprkos svemu, Crnica je bila dom. Radničko naselje isprepleteno susjedstvima koja su disala jednim plućima. U takvoj svakodnevici, kuće su bile mjesta zbijenog života. Tamo gdje su zidovi bili tanki, a dvorišta skromna, ljudi su se oslanjali jedni na druge više nego što se danas čini mogućim. Djeca su dijelila dvorišta, zajedničke ulice i male prostore između kuća koji su bili i igrališta i više od toga. Igre su bile jednostavne, ali mašta je bila neograničena. Sve su to bili komadići djetinjstva koji su pripadali svima. Bila je to Crnica koja nije bila lijepa na razglednici, ali je imala toplinu zajedništva koju suvremeni život više ne može jednostavno proizvesti.
Rivalstva koja su preživjela samo u starim pričama
Za razliku od drugih gradskih kvartova koji su nastajali širenjem grada ubrzanom urbanizacijom nakon drugog svjetskog rata poput Baldekina, Šubićevca, Njivica, poslije Vidika i Meteriza, Crnica je imala svoju prepoznatljivost i identitet otprije. Stoga su Crničani imali snažan osjećaj pripadnosti Šibeniku i Crnici u isto vrijeme.Za razliku od naselja koja su nastajala miješanjem novih gradskih stanovnika koji su doseljavali s raznih strana. Tek druga i treća generacija stanovnika novih kvartova su izgradili kvartovski identitet. Zanimljiva je stara priča koju mi je ispričao stari profesor Mladen Ante Friganović koji se rodio na drugom kraju grada, neposredno uz prostor gdje se danas nalazi sportska dvorana na Baldekinu, a njegova teta se udala u Crnicu. Kad bi išli k njoj u posjetu mogao je samo s ocem, jer ako bi htio samostalno već kod burze rada (zgrada Doma zdravlja) bi ga zaustavili crnički vršnjaci. Dalje bi mogao tek kad bi mu istresli škašele i kad bi ga pustili uz njihovu dobru volju. Inače, morao bi se okrenuti na petama i krenuti natrag. Crničani su posebice imali rivalstvo s prvim gradskim susjedima Dolačanima. To rivalstvo danas postoji samo u pričama, ali nekada je znalo biti vrlo živo, a ponekad nije bilo niti bezazleno, poglavito kad su se dječaci na pragu mladenaštva znali škaljati kamenjem.
Nama, koji smo odrastali u drugim dijelovima Šibenika sinonim za Crnicu bila je Tvornica elektroda i ferolegura koja je obilježila živote brojnih Šibenčana. Uz Crnicu ide još jedna poveznica, a to je nogometno igralište. Za razliku od Šubićevca na kojem je igrao nogometni klub “Osvit” u Crnici je igrao “Šibenik”. Dajući sebi slobodu da se mogu ušetati u Šibenik neposredno uoči Drugog svjetskog rata, “Osvit” vidim kao “Šibenik City”, nogometni radnički klub Šibenik kao “Šibenik United”. Nakon rata, NK Osvit nikada nije obnovljen, a NK Šibenik je postao šibenski nogometni klub. Ipak, u Crnici se nastavio igrati nogomet, a NK Metalac postao je tvornički klub. Oni koji su nosili njegov dres naročito dobro pamte 1970-te. Danas igralište izgleda malo je reći tužno. Kad se obnovi na crničkom travnjaku trenirat će i igrat nova dica Crnice i Šibenika…
Nestanak dimnjaka i povratak moru
Kada je krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih počela razgradnja tvornice, pred očima cijelog grada nestajao je svijet koji je obilježio živote nekoliko generacija. Za neke je to bio kraj sigurnosti, za druge početak nečeg novog. Rušenje dimnjaka bilo je simbolički moment, kao da je Crnica, prvi put nakon dugo vremena, mogla duboko udahnuti.
Izgradnjom gradskog kolektora i ulaganjima u obalni pojas more je ponovno postalo čisto. Nadoknađivala se šteta nakupljana desetljećima. Gdje se nekoć TEF bio gopodar života počeli nicati drugi sadržaji. Turizam je, gotovo preko noći, pokucao na velika vrata. I tako je, u samo dvadesetak godina, Crnica od radničkog kvarta s manganom na koži postala prvi red do mora, mjesto gdje se turisti kupaju, a domaći su, pomalo iznenađeni, postali iznajmljivači.
Crnica danas: između sjećanja i novog života
Današnja Crnica živi dvostrukim životom. Jedan je onaj koji se može vidjeti: sve više uređenih kuća, novi apartmani, ljeta koja drukčije mirišu, more koje se ponovno prozire, šetnica kao gradska vena koja spaja ljude. Drugi je život nevidljiv, sačuvan u još živim sjećanjima radnika TEF-a, u rukama koje pamte težinu posla, u pričama o manganu, u fotografijama koje čuvaju zadimljene horizonte.
Suvremeni život udaljio nas je od starih priča, ali dio njih je ostao do danas, bez trunke loših primisli, pa danas zvuči simpatično kad se za Crničane zna reći da su blavori. Ostao je taj nadimak od Dolačana iz vremena dok su ih još dijelile zidine. Ostalo je to i u izgovoru kad se pojede samoglasnik “i” pa se Crnica pretvori u Crncu.
Dug je put bio od tvorničkih dimnjaka i šporkog mora do čistog zraka i mora. Odmah ispred kuća. Prvi red do mora. Priča o Crnici tako postaje priča o Šibeniku, o gradu koji je u 20. stoljeću bio radnički i tvrd, a u 21. se otvorio turizmu i novim industrijama.
Od mangana do kupaćeg kostima: tako bi se, figurativno, mogla ispričati povijest Crnice u posljednjih stotinu godina. Priča o kvart koji je izdržao, mijenjao se i ponovno pronašao svoje mjesto uz more koje je oduvijek bilo tu, strpljivo čekajući da ga se vrati u život.
Piše: Ivica Poljičak
